Deset godina poslije (1): Vladari propasti

Ljeto 1992. godine donijelo je jedan od najspektakularnijih košarkaških dvoboja u povijesti. Prijestolnica Katalonije bila je domaćinom sudara svjetova. S jedne strane prvi i jedini "Dream Team" s imenima poput Larrya Birda, Michaela Jordana, Earwina "Magic" Johnsona, a s druge strane Hrvatska predvođena nikad prežaljenim Draženom Petrovićem. U jednome trenutku sve je jednostavno stalo, koš Franje Arapovića donio nam je vodstvo, uzrokovao nevjericu u pogledima američkih "vanzemaljaca" i natjerao svijet da se ustane i zaplješće europskim virtuozima. Srebro iz Barcelone trebalo je biti tek početak jedne bajke, ali, nažalost bio je to početak jedne balade. Nedugo zatim rulet sudbine zaustavio se na broju četri, prekinuvši simfoniju košarkaškoga Mozarta, navjestivši godine tuge i nemoći.

Uslijedio je konstatni pad kvalitete rezultata i povećanje očaja navijača. Bronce nisu mogle zadovoljiti apetite i očekivanja javnosti. Treneri su se mijenjali, igrači optuživali za bojkotiranje reprezentacije. No poznato je da riba smrdi od glave. Trzavice i afere iz najviših slojeva košarkaškoga saveza odrazile su se i na parketu. Nakon svakog neuspjeha s vrha piramide stizale su žalopojke na račun naših igrača, stizale su smjene trenera, ali birokratski "faraoni" hrvatske košarke ostali su nedodirljivi. Sada, deset godina kasnije, kada su sve uništili mogu i otići. Nekoć ponosna košarkaška velesila, danas je sparing partner u pripremama za velika natjecanja.

Sljedeća Olimpijada, na tlu Sjedinjenih Američkih Država, donijela je uspjeh rukometaša. Reprezentacija predvođena Velimirom Kljaićem otišla je do kraja. Finale protiv Švedske jedno je od najljepših poglavlja našega sporta. Čavar, Smajlagić, Jović, Saračević i ostali našli su način kako razbiti neprelazni ledeni skandinavski zid. Bio je to šlag na tortu koju su godinama stvarali rukometaši Zagreba osvajajući europske klubske titule. No nitko nije ni sanjao da će se paralelno s uspjesima razvijati i rukometni tumor u narodu poznatiji kao Zoran Gobac. Čovjek koji pod svaku cijenu želi trofeje u vitrini svojega kluba, čovjek kojemu moral ne postoji kao pojam u mentalnome sklopu, čovjek koji ne preza ni pred čime, čovjek koji uz pomoć svojih pijuna žari i pali domaćim rukometom. U biti, može li se uopće nazivati čovjekom jednog od utemeljitelja rukometnoga razdora između sjevera i juga. Zoran Gobac i njegova ergela likova, koja podsjeća na negativce iz crno-bijelih filmova sedamdesetih, unijela je nemir na parkete i donijela optužbe europske rukometne organizacije. Svi ti potresi najviše su se osjetili na rezultatima kako klubova tako i izabrane nacionalne momčadi. U biti teško je i govoriti o rezultatima kada oni gotovo više i ne postoje. Zlato iz Atlante skuplja prašinu dok domaće rukometne spodobe zadovoljavaju svoje "vrline": taštinu i nemoralnost.

Prije nekoliko tjedana završilo je demontiranje posljednjega broda iz hrvatske momčadske sportske flote. "Vatrena bronca" ostala je zakačena na meksičkom katktusu, zalivena ekvadorskim kakaom. Jasno, drvljem i kamenjem krenulo se na Mirka Jozića koji je ionako najavio svoj odlazak. Cijelo vrijeme Vlatko Marković mudro je šutio kao i protekle četiri godine od kada je postavljen na mjesto predsjednika saveza. U nasljeđe je dobio peto mjesto s Europskog prvenstva 1996. i treće mjesto sa svjetske smotre 1998. Na prošlom prvenstvu najboljih europskih reprezentacija nije nas ni bilo, a u Japanu i Koreji izborili smo treće mjesto u skupini. Pridodamo li tome i fantomsku izjavu iz 1999. o "katoličkome i hrvatskome" klubu koji je zasluženo osvojio prvenstvo mora se jednostavno postaviti pitanje: pa što, dovraga, taj čovjek radi na mjestu presjednika HNS-a?? Ima li još nešto što je ostalo za uništiti prije no što se udostoji otići?? U kombinaciji s Zorislavom Srebrićem dobivamo pravi "Dynamic Duo" domaćega nogometa. Nažalost, riječ je o drugorazrednim glumcima kojima je već u samom početku trebao biti zabranjen pristup "oskarovcima" iz Francuske.

Vladari propasti radi vlastitoga probitka i sebičnosti do temelja su uništili sportske nam hramove uspjeha, umjesto sreće navijačima su ponudili suze. Sami neće otići, a nažalost, previše su rasprostrli svoje krakove da bi ih se lako moglo maknuti. Ljudi su to koji u narodu izazivaju prijezir, ljudi koji su postavili neke nove ljestvice (bez)vrijednosti, ljudi koji su najodgovorniji za destrukciju našega sporta, ljudi koji su svojom vladavinom donijeli anarhiju...