Gdje je nestao nogomet?

Vjerovao sam da je pod Mirkom Jozićem Hrvatska doživjela svoje najlošije dane, ne mislim pritom na rezultat, koliko na defanzivnu igru bez trunka imaginacije ili kreativnosti koje su nas nekad krasile. Herr Otto me uvjerio u suprotno - u pet odigranih utakmica "kockasti" gotovo da i nisu napravili niti jednu priliku. Postigli smo četiri gola (ako vam se ne da računati, to je 0,8 po susretu), od toga nam je jedan poklonio vratar Walesa, dva su nam poklonili Makedonci svojim "glupostima", tek je pogodak Rumunjskoj imao i naših zasluga.

Možda imam kratko pamćenje, ali jesmo li mi protiv Walesa imali udarac na gol? Nekakvu izrađenu priliku? Protiv Bugarske? Ili protiv, ovo me jako boli, protiv Estonije? Ovog trenutka ne mogu se sjetiti niti jednog igrača iz te baltičke zemlje (osim vratara Pooma, koji je ionako bio nezaposlen), no momčad nizozemskog stručnjaka Arna Pijpersa čak je bila i bliže pobjedi pa smo tek zaslugom Stipe Pletikose spasili bod. Protiv Estonije.

U Bugarskoj smo u potpunosti nadigrani od momčadi koju je Barić previše "napuhao", i koja nije toliko moćna koliko bi on to htio - Kišišev, Pažin, Kirilov nisu toliko bolji igrači od R. Kovača, D. Šimića ili Tudora, pa ipak, bugarska obrana djelovala je Milan iz najboljih godina, dok je naša djelovala propusno, blago rečeno. S time da smo mi, naravno, igrali s pet čistih braniča, što je postala ustaljena praksa naših izbornika. Da ponovno nije bio raspoložen Pletikosa, 0:2 se lako moglo pretvoriti u 0:5, što po prikazanom ne bi bilo nezasluženo.

Drugo poluvrijeme u Rumunjnskoj je donekle ličilo na nogomet, no Barić je svoje kredite potrošio u Šibeniku. Igra naše reprezentacije nije imala ni "glavu ni rep", Makedonci su bar igrali s nekim ciljem - braniti se pa prijetiti iz kontri. Previše "pimplanja" lopte, nedostak imaginacije u igri, niti jedna dobra lopta za odsječene napadače, niti jedan dobar centaršut, dribling - to su samo neke od karakteristika naše igre. U redu, to nije bila naša najbolja vrsta, ali Srna, Olić ili Balaban nisu baš toliko loši igrači da se ne bi moglo, i moralo, igrati bolje.

Barić očigledno još traži igrače, nevjerojatan podatak je da je u pet utakmica hrvatski dres, "svetinju", obuklo 39 igrača (računam samo one koji su igrali), a momčad su u utakmice povela četiri različita kapetana (Šimić, Živković, Vlaović, Pletikosa). Takva nekonstantnost zasigurno ne može imati pozitivan utjecaj na igru, kako će se momčad uigrati ako neki prvi puta igraju zajedno? No najviše smeta nedostatak smisla u izboru igrača.

Konkretno, za što mi gradimo reprezentaciju? Za pokušaj osvajanja drugog mjesta u kvalifikacijama da bi se onda nekako progurali kroz dodatne kvalifikacije u Portugal? Ili bi ipak bilo logičnije zahvaliti se starijima i početi graditi jednu novu, mladu, poletnu reprezentaciju koja ima budućnost, i s kojom bi imali dobre šanse za plasman na SP u Njemačkoj i koja bi mogla biti pravi nasljednik "brončanih"? Očigledno, naše vodstvo se odlučilo za ono prvo, jer kako drugačije objasniti pozivanje Mumleka ili Karića u reprezentaciju, igrača koji igraju dobro u Varteksu, no jasno je da nisu klasa za vrhunske domete.

U isto vrijeme, mladoj reprezentaciji je prepušten Niko Kranjčar, koji bez obzira na mladost izgleda kao jedini igrač onog plemenitog kova koji je krasio Bobana, Asanovića, Prosinečkog. Već sada je Niko jedan od tehnički najjačih hrvatskih igrača, sposoban odigrati pravi pas kao i postići pogodak, no dok on još čeka svoju priliku, Sven-Göranu Erikssonu nije smetalo tek 17 godina Waynea Rooneya da mladića pozove u englesku reprezentaciju.

Sjećam se nevjerojatne lavine kritika na Miroslava Blaževića poslije remija sa Škotskom, koja je rezultirala njegovom ostavkom. No čini se da su se tada prebrzo zaboravile sve one pozitivne stvari, Ćiro se nikad nije bojao igrati s tri plemenita igrača u sredini, bez obzira na kritičare. Naša posljednja dva trenera boje se igrati i s jednim, i dok čekamo da Barić prepusti klupu nekom mlađem, možemo se samo zapitati - gdje je nestao nogomet?