Generacija bez svog "Čilea"

Ocjena uspješnosti mlade hrvatske nogometne reprezentacije na Europskom prvenstvu u Slovačkoj može biti samo jedna - neuspjeh. Da li je postavljeni cilj - plasman na Olimpijske igre - bio nerealan, previsok, da li je ova generacija ipak slabija nego što sami sebi želimo priznati, ili postoje i neki drugi čimbenici u cijeloj priči? U tehniciranju svom silom argumenata na kraju neki postaju izraženiji, točke na koje treba staviti naglasak i kritiku postoje. Međutim, one se ne svode isključivo na proglašavanje generacije besperspektivnom, iako se takva konstatacija "apokaliptičarima" odlično uklapa u njihov sustav, a odgovorne ljude podalje od travnjaka lišava odgovornosti...

Ludost je, prije svega, pred sam početak finalnog europskog turnira diskutirati o potrebi ostvarenja uspjeha i plasmana u Sydney, a što se desilo u našoj nogometnoj kući, bolje rečeno - u onom odjelu od kojeg se predsjednik Marković toliko često ograđuje - Udruženju prvoligaša. Sporno pitanje, da li prekidati Ligu ili ne, sigurno je proizvelo i dodatne psihološke učinke u stožeru reprezentacije i među igračima, iako će se takvo priznanje od njih teško izvući. Kontradikcija postavljenog, ali neželjenog cilja, mora proizvesti i kontradikciju na terenu. Na kraju ostaje nedvojbena činjenica da se ne može dati maksimum na natjecanju kada se s (najmanje) jedne od zainteresiranih strana očekuje neuspjeh.

Ionako postoji manjak vizionarstva i svjesnosti značenja pojma "Olimp" u vodstvu hrvatskog nogometa. Tada se dešava da sam predsjednik postavlja najveći sportski praznik, Olimpijske igre, tek na četvrto mjesto po važnosti, a sam nastup i pojava na toj najmasovnijoj smotri se bagatelizira. Dok se davanje prednosti europskim klupskim natjecanjima može razumjeti, jer financijski razlog je uvijek najjači razlog, ne može se razumjeti uzdizanje domaćeg natjecanja na toj ljestvici. Marketinško načelo da cilj ne smije biti maksimizacija profita, već optimizacija, u ovom slučaju bi moralo imati svoju potvrdu, jer nastup na Olimpijskim igrama nije samo borba za medalju. Nažalost, kod nas to ne izgleda tako.

Mladi "vatreni" s takvom pozadinskom svješću i nisu previše izgubili. Jer i samo osvajanje naslova prvaka Europe zadovoljilo bi one koji strahuju za budućnost "vatrenih", a zabrinulo one koji bi trebali odlučiti "koga poslati na tu Olimpijadu". Nakon tri utakmice i neveselog povratka kući razvila se velika bojazan da nadolazeća generacija neć moći ostvariti uspjehe na koje smo izgleda navikli u onih nekoliko tjedana Francuske. Pad hrvatskog nogometa bio je očigledan, a sada je "razočarala" i momčad od koje se očekivalo da ispravi sve greške one "velike" generacije - koja je i uzdigla, ali i srušila samu sebe. Treba li "malim vatrenima" zamjeriti? Ili - treba li biti razočaran i zabrinut za budućnost hrvatskog nogometa?

Prilično je jasno da ova mlada momčad ima potencijal, da ima pokrivene sve pozicije u momčadi, na nekim mjestima i vrhunske klase. Isto je tako vidljivo da iza sebe ima rezultate, ali ima i ovaj veliki neuspjeh. Pitanje da li je to objektivna vrijednost je neumjesno, kao što se ne može raspravljati da li je treće mjesto na svjetskom prvenstvu pokazatelj objektivne vrijednosti. Ali - dvojba je - da li svaki veliki rezultat mora imati prije toga vlastitu iskru u nekom svom "Čileu"? Ne mora. Dovoljno je dati podršku, odteretiti bremena "starijeg brata", posložiti "kockice" po vrijednosnom, a ne "menađersko-provizijskom" kriteriju i hrabro i prema vrhu voditi momčad. Zato "mali vatreni" nikako nisu i ne mogu biti ispuhani balon.