Heroji ne plaču...

Uvijek se nakon završetka utakmica ili natjecanja javljaju dežurni filozofi koji sve razumiju, sve su vidjeli unaprijed, zasigurno bi sve to odradili bolje... Na opće iznenađenje, takvih je nakon Europskog prvenstva u rukometu bilo manje od očekivanja. Iako su se pojavili neki koji su pokušali optužiti ovoga i onoga što je "naša reprezentacija opet ostala bez medalje", dojam je da je hrvatska javnost shvatila i prepoznala veličinu ove generacije.

Čak i šampionsko srce ima svoje granice. Čak i njemu treba predah. Jasno je da Hrvatska nema velik broj svjetski klasnih rukometaša i da mala grupa vrhunskih igrača radi prava čuda u rukometnom svijetu.

Pogledajte samo s kojim arsenalom raspolažu Španjolci ili Francuzi. Za svaku poziciju konkuriraju po trojica vrhunskih igrača. I opet ni u jednom dvoboju ne ulaze kao favoriti protiv Hrvatske. Hrvatski rukomet svijetu je poklonio čaroliju, nešto drugačije, ljepše, gledljivije. Za Hrvatsku se danas navija i izvan Hrvatske. Zbog činjenice da vjerojatno jedino Hrvatska još uvijek svoje glavne rukometne adute ne vidi u mišićima.

Tko smije reći Peri Metličiću da je ovo EP odigrao ispod očekivanja? Tko smije zamjeriti izranjavanom Mirzi Džombi što nije postigao više pogodaka ili istrčao više kontri? Tko pita Lackovića boli li ga hematom zbog kojeg je propustio praktično čitave pripreme? Tko pita Ivana Balića koliko je batina dobio i može li igrati svaku utakmicu po 60 minuta? Tko pita Šolu koliko je injekcija primio uoči svake utakmice?

Kad ste ih čuli da se žale? Džomba izjavi "igrat ću, makar mišić puknuo". Kapetan Pero kaže "možda i jesam malo nervozan, ali ne dozvoljavam da mi itko dira suigrače". Balić nakon šampionske predstave nad kojom mu se rukometni svijet klanja dobaci novinarima "sa mnom ste razgovarali jučer, pitajte danas nekog drugog, svi smo zajedno pobijedili". Dominiković nakon poraza u polufinalu izjavi "teško mi je radi poraza, ali ne zbog nas samih, nego zbog svih ovih navijača koji su potrošili novce da nas dođu vidjeti".

Igrači su se nakon poraza u polufinalu i u utakmici za 3. mjesto praktično ispričavali navijačima zbog toga što nisu osvojili medalju. Hej, ljudi, ispričavali su vam se jer su osvojili 4. mjesto u Europi!

Zato i jesu šampioni, zato je pravim navijačima, pravim poznavateljima rukometa i sporta svejedno jesu li završili prvi, četvrti ili deveti. Za njih će ova generacija uvijek biti šampionska. Onim drugima ionako nije problem pronaći dlaku u jajetu. Takvih cinika uvijek je bilo i bit će, ne samo kod nas.

Što napraviti da ovo hrvatsko rukometno čudo traje i dalje? Prije svega - odmoriti heroje. Pronaći nove, mlade igrače koji će stasavati uz Balića, Metličića, Džombu i ostale, kojima će to dragocjeno isustvo biti neprocjenjivo u nastavku karijere. Koji će im omogućiti da predahnu i koji se neće plašiti izazova. Jer uz sebe imaju najbolju sedmorku na svijetu.

Svaki igrač je barem 30% bolji kad igra uz Ivana Balića. Na izborniku Linu Červaru i stručnom stožeru je da pronađe te mlade igrače kojih ima i da im - vjeruje. Makar i pod cijenu ponekog promašenog natjecanja, to se jednostavno mora napraviti.

Jer nije pošteno, a ni korisno na duže staze, ovu generaciju iscrpljivati do krajnjih granica izdržljivosti. Završnicu svakog natjecanja dočekivati s polomljenim Balićem, Metličićem, Džombom, bjesomučno ih naganjati da osvajaju medalje, bez obzira koliko umorni ili izranjavani bili.

Administracija predvođena suverenim vladarom hrvatskog rukometa Zoranom Gopcem trebala bi konačno shvatiti da bez dobrog domaćeg natjecanja, ni reprezetnativni uspjesi neće dugo živjeti.

A domaćih natjecanja nema dokle god RK Zagreb bude monopolist i dok sve strukture budu radile samo u njegovom interesu. Gopcu i društvu trebalo bi biti jasno da ni taj Zagreb nema interesa u igranju slabih prvenstvenih utakmica, koje im u pravilu dođu "glave" kad stignu ozbiljnije faze europskih natjecanja.

Rukomet sve više postaje biznis, jedan od vodećih europskih dvoranskih sportova, koji puni dvorane diljem Europe. Nažalost - ne i kod nas. Rukometna publika odavno je pobjegla iz dvorana, uslijed svih afera koje u njemu vladaju. Ponajviše zbog činjenice da se još prije početka prvenstva unaprijed zna tko će osvojiti sve što se osvojiti može.

Metković, Split, Osijek, Rijeka i drugi gradovi i klubovi moraju dobiti pomoć od HRS-a. Klinci su počeli igrati rukomet, u školama su naši rukometaši postali idoli. No, bez ozbiljnih klubova, bez ozbiljnog natjecanja i bez ozbiljnog rada - puno će tih klinaca prijeći u druge sportove. RK Zagreb jednostavno ne smije biti jedino što hrvatski klupski rukomet ima.

Kostur ove reprezentacije je još uvijek mlad i može godinama biti u svjetskom i europskom vrhu. No, ako ljudi koji vode brigu o hrvatskom rukometu ne odrade svoj dio posla, ne ojačaju domaća natjecanja i ne pruže mogućnost mladim igračima da uče od Balića i ostalih - naša rukometna bajka živjet će samo dokle bude energije u plućima ove sjajne, šampionske generacije. A to bi bila velika šteta...