Hrvatsko carstvo filozofa

Da se poslužim Ćirinim žargonom, ne utvaram si da ću moći shvatiti ili objasniti što se nalazi u glavama Hrvata, posebno kad nogometna reprezentacija igra važne utakmice. Tek je neoboriva činjenica da svaki važni susret naše najomiljenije sportske momčadi izaziva bujicu emocija, čiji raspon zadire duboko u ekstrem. Kad nogometna reprezentacija gubi, kao da se svaki Hrvat osjeća poniženim, a kad pobjeđuje, onda se naše glave nalaze u oblacima. Ništa drugo nismo očekivali ni od ovog Europskog prvenstva. Nismo pobijedili Švicarce, nacionalna depresija doživjela je novu eksploziju.

Oni koji su još prošlog tjedna prognozirali velike stvari, prosvijetljeni s dobrih 45 minuta u Kopenhagenu i mnogim drugim (ne)realnim informacijama, danas su najžešći pljuvači, nakon što nismo uspjeli nadvladati "jadne" Švicarce. Tipično za nas Hrvate. Svi prorokuju u tuđem selu, svi znaju sve (ali tek kad utakmica završi), svi su najpametniji i svatko misli da je upravo njegovo mišljenje jedini pravo i vrijedno. A zar sumnjate da će baš oni koji su u prvim redovima pljuvanja i omalovažavanja i izbornika i igrača nakon 0:0 protiv Švicarske, biti prvi sa zastavama i trubama na ulicama ako nadvladamo Francuze i(li) Engleze i prođemo u četvrtfinale?

Nevjerojatna je količina gorčine koja izlazi iz ljudi u ovakvim trenucima. Zar nitko u ovoj državi i izvan nje nije svjestan da od 16 reprezentacija na Europskom prvenstvu, samo Latvija ima manje stanovnika od Hrvatske? S kojim se pravom mi proglašavamo favoritima i s kojom podlogom vidimo našu reprezentaciju na tronu svakog velikog natjecanja? Švicarci su bili prvi u skupini s Rusima i Ircima, mi smo prošli kroz dodatne kvalifikacije pored Bugara i Belgijanaca. Po čemu smo, osim po svojim željama i nerealnim snovima, mi bili apsolutni favoriti uoči ove utakmice? A s druge strane, da je Olić zabio ono što je morao u 39. minuti i da smo s 1:0 završili prvo kolo, bez obzira na lošu igru, tko bi imao zamjerku? Opet bismo živjeli u snovima, dok nas ponovno ne bi netko otrijeznio.

Naša reprezentacija je realno bila bolja, no na kraju čak možemo biti i zadovoljni jednim bodom. Švicarci su dobro proučili igru naše reprezentacije, potpuno su nam odsjekli desni bok, a lijevim su Olić i Rapaić tek nekoliko puta uspjeli proći. Kao papagaji ponavljamo da u sredini više nemamo "plemenitog" igrača, koji bi iskoristio situaciju kad se protivnik posveti zatvaranju naših bokova. Nedostaje nam, recimo, jedan Niko Kranjčar od 27 godina.

Veliki plus novinarskog posla je mogućnost javnog prezentiranja svojih ideja, bez da snosite neku veliku odgovornost za njih. Drugim riječima, pisati možete što vas je volja, nuditi najbolji sastav i biti uvjereni da je to jedini pravi sastav, a da ništa ne izgubite ako ste i pogriješili. Za to ćete čak zaraditi i nešto novaca, ako ste dovoljno dobri. Nažalost, dok je to novinarska profesija i život, takvim neprofesionalnim metodama služe se i mnogi naši treneri, koji nisu propustili prigodu popljuvati igrače, a naročito svog "konkurenta" Otta Barića. Valjda time hraneći svoj glomazni ego, samodopadnost i oholost.

Slična stvar se događala s Mirkom Jozićem, kad je izgubio od Meksika, pa je protiv Italije postao "vrhunski stručnjak". Trajalo je samo do Ekvadora. Uz ovakvu stručnu solidarnost koja izranja na površinu za vrijeme utakmica reprezentacije, zar je i čudno što su treneri u našoj ligi postali krpe kojima se briše pod svlačionice svakih par mjeseci? Neka to pitanje sebi postave svi ti naši veliki "stručnjaci", koji ne vode ni jedan značajan europski nogometni klub van naših granica već cijelo desetljeće.

Ne znam kako vi, ali ja osobno nikad nisam volio "filozofe". A takvih je kod nas jako puno. Baš bi me zanimalo što bi to promijenili razni naši stručnjaci i laici koji su osvanuli jučer i danas u medijima. Koga bi izmislili, što bi taktički promijenili, kako snizili temperaturu, naučili Olića da pogodi mrežu s metra udaljenosti, Mornara da preskoči dvojicu koji ga režu po nogama, suca da dosudi možda poneki prekršaj u okolici šesnaesterca, Švicarce da im popusti koncentracija. Ali najlakše je filozofirati, davati hipotetske ideje, slaviti svoju taktičku genijalnost, veličati svoj trenerski nos i ponos, znati sve deset minuta nakon što sudac odsvira kraj i smatrati se velikim nogometnim stručnjakom.

Kako igrati protiv Francuza? Eto, ja čak neću iskoristiti svojih 5 minuta vaše pažnje da filozofiram i pričam priče o tome tko je najbolji za koje mjesto, iako kao i svi vi, imam svoje mišljenje. Dovoljno je Hrvata koji vole zabadati nos u tuđe poslove, a svoj posao rade uglavnom prilično loše. Otto Barić je doveo ovu momčad na Europsko prvenstvo, voljeli ga ili ne, a 15-16 igrača koji su podnijeli teret kvalifikacija zaslužilo je malo više kredita i poštenog odnosa prema njima. Pa što ako su i razočarali? Pa što ako i nisu pobijedili Švicarce? Je li to razlog da ih se odmah odričemo i prozivamo svakakvim imenima? Onaj tko je jadan i beznačajan, pa mu sportske pobjede znače sve u životu, takav će ostati bez obzira izgubila Hrvatska od San Marina, ili se popela na krov svijeta.

Povratak u realnost savjetujem svim navijačima hrvatske reprezentacije, ne samo danas. Uživajte uz pivo i dobro društvo, navijajte, veselite se, mašite zastavama, pjevajte, a brige i gorčinu ostavite iza sebe. Jer nikad ne znate koga će Hrvatska pobijediti sutra.