Jesu li vrhunski sportaši uopće "normalni" ljudi?

Kako je samo lijepo biti profesionalni sportaš, radiš ono što voliš, dobivaš za to novac. Ako si uz sve to u pravom sportu i ako imaš imalo osobnosti otvorena su ti sva vrata. Kako ona u svijetu poznatih, tako i vrata brojnih srca suprotnog spola. I tko ne bi želio imati za djevojku prekrasnu manekenku, i tko ne bi želio voziti dobar auto? Svi. Vrhunski sportaši? Oni ne. Oni su posebna vrsta. Njih pustite na miru.

Tko su oni? To su upravo oni ljudi koji idu spavati i bude se s samo jednom misli; kako primiti loptu u ruke i kako postići bolji rezultat. Rijetkost su. Prava rijetkost. U Hrvatskoj gotovo “izumrli”. Njima nije važan ni novac, ni slava. Iako ih imaju, oni se ne pokazuju u javnosti, ne šepure na svakoj špici. Oni samo misle kako postati što bolji, što veći, kako ući u povijest…

Znate ono kad imate 18 godina. Ludi život. Idete van do jutra, svi diskoklubovi su vaši, ništa nije veće i jače od vas. Pa malo popijete, malo se drugi dan probudite za večernju misu. Žele li to uopće ovi vrhunski sportaši? Imaju li oni uopće ovakve porive, treba li njima nešto više od njihove lopte?

Foto: Goran Pervan

Teško je to. Teško shvatiti, otkriti formulu, postoji li uopće? Bio jednom jedan čudak u mom malom mjestu. Čovjek, sasvim običan a opet toliko poseban. Ime nije važno, sada već svi znaju za njega. Dvorana, tribine, djevojke…Gledale su ga na treningu, bio je njihova glavna meta. A on? Ništa. Ni trzaj. A mi na kavi pričamo: "Ovaj nije normalan. Pa život mu prolazi kraj nosa, još na kraju neće ni uspjeti i kaj onda? Biti će mu jako, jako žao." A on? On uopće ne razmišlja tako, on ima svoj sveti cilj, kao da je preodređen. Njega čeka nešto veliko, nešto što mi ostali smrtnici ne možemo shvatiti. Koliko ste samo puta čuli onu:"Kakav je to samo talent? Ne, ne to još niste vidjeli!" Prođe vrijeme, odu dani a on osvoji koju juniorsku svjetsku medalju, postane baš onaj profesionalac s početka priče. E, ali onda dolazi ono što ga pretvara u posebnu vrstu. Pitanje je kako postati vrhunski, veliki sportaš?

Foto: Dražen Patarčić

Živući u Zagrebu, kao metropoli jedne sportske države kao što je Hrvatska možete vidjeti puno sportaša koji pokušavaju biti vrhunski. Puno je njih već s 18 visoko u oblacima… Vrijeme; prije par godina, mjesto; Zagreb, točnije parkiralište jedne poznate zagrebačke diskoteke. U jednom trenutku se ispred diska pojavi veliki, lijepi auto, a u njemu dva čovjeka iz vrste profesionalnih sportaša u usponu. Prvi izlazi van. Pijan “ko majka”. Ništa čudno. Normalan čovjek toga dana, jer realno pola diska je bilo više manje pripito. Onda je počela lagana predstava. Bacanje po haubi auta koji vrijedi preko 100 tisuća, eura, da se odmah razumijemo. Nešto je puklo. Ne nije ništa na autu, već kost, sportaševa. Onoga sportaša kojega zamišljamo da ide spavati popivši vitamine i da razmišlja kako osvojiti medalju na prvenstvu koje je slijedilo i koje mu je kao sportašu u usponu mogla biti dobra odskočna daska. Ali ne… On je previše normalan, kao i mi. I vjerujte, neće nikada postati vrhunski, nikada. Sve je u glavi. Slijedećeg dana u novinama natpis kako se ozlijedio kod kuće dok je nešto radio. Pih... I ti novinari.

Foto: Dražen Patarčić

Mogli ste sresti i, ovaj put u predgrađu naše metropole opet u ranim jutarnjim satima, cijelu grupu alkoholiziranih slavljenika profesionalnih sportaša u usponu. Istina bila je to jedna od velikih pobjeda ali prvenstvo još nije bilo osvojeno. Pilo se i točilo u velikim količinama. Mi obični smrtnici, sportaši amateri, novinari i ostali prilazili smo im u stilu:"To majstore, pokazali ste im..." A zapravo si misliš:"Od tebe niš stari, nikada vrhunskog. Čovječe pa ti si isti ko mi, niš posebno. Normalan si. Odustani. Zaposli se u tvornici čarapa." Drugi dan u novinama, intervju s jednim od njih. Pitaju ga kako su proslavili pobjedu a on u maniri velikog sportaša kaže da nisu slavili, išli su doma spavati, pred njima je još velik posao, bla, bla, bla. Jedino što je pred njima bilo veliko te noći, bio je šank.

Foto: Dražen Patarčić

Vrhunski sport je okrutan. Ne dopušta ništa od onoga u čemu uživamo. Ne možeš si dobro pojesti, popiti, zaružiti. Kome to treba? Profesionalac u usponu; to je već nešto, međutim onda ti se pak može dogoditi da imaš i auto i da hodaš s modelom pa da te neki “dripci” idu tući dok stojiš na semaforu jer si loše odigrao. Ne kuže oni da ti igraš sve lošije, da se od talenta pretvaraš u normalnog čovjeka, da nisi ti kriv, da nikada nećeš postati njihov pravi uzor. Jer, znaš čovječe, prenormalan si. Udarila ti je “lova” u glavu, popularan si, mijenjaš se… Šta ćeš… Ej dečki ja sam vaš! Vikni im i pođi s njima na sjever, uživaj čovječe. Normalan si, baš ono naš. To "brale".

Tko su onda uopće vrhunski sportaši, ti "luđaci" među nama i ima li ih uopće u našoj Hrvatskoj? Ima. Uzmimo za primjer Kosteliće, gdje su oni od normalnih ljudi. Čudi im se čitav svijet. Dok smo vi i ja vršili ljudsku zadaću neprospavanih noći, zabave, ludovanja svih oblika, oni su skijali po cijele dane i spavali pod šatorom. Pa moraš biti "lud". Zaista…

Foto: Bernard Jurišić

Kako je Dražen samo cijele dane provodio s loptom u dvorani, kako su ga drugi dečki zafrkavali nek si nađe curu, da će se oženiti s loptom. Baš to, on je znao, svi oni znaju da su odabrani, ne odustaju kad je najteže, oni su oličenje upornosti, izdržljivosti, svega onoga čemu se mi divimo ali i od čega preziremo. Onoga što je nama nedostižno. Jednostavno oni su zaista druga vrsta, pa ako uzmete da smo mi normalni, oni su zaista nenormalni.

Biti vrhunski sportaš. Hm... Kako je to samo lijepo. I nedostižno gotovo svima. Svima normalnima. Niste izabrani? Prepoznali ste se u ovoj priči? Čestitam normalni ste. No nikada nećete postati vrhunski. Možete se s 19 godina voziti po gradu u skupom autu s manekenkom pokraj sebe ali nećete prijeći u vrstu iznad vaše. A to vam je cilj. Ne? Zato dajte radije kupite si čips, smjestite se udobno u fotelju, otvorite si koju pivicu i upalite si kakav dobar sportski program, možda je baš kakav intervju s kakvim vrhunskim sportašem. Sportašem koji će tu noć doma spavati sam u krevetu, a vi?