Kapetan dostigao kapetana

Niko Kovač nema "svjetsko ime" kao Boban, nema "finu loptu koja probija sve obrane", nikad nije igrao ni za Hajduk, ni za Dinamo, nikad nije igrao nigdje drugdje osim u Njemačkoj. Ali ima nešto drugo. Ima srce, neviđenu upornost, marljivost i "njemačku disciplinu", koje su ga uz skromnost izvan terena promovirale u pravog vođu nove hrvatske momčadi.

Nakon Bobana, hrvatska nogometna reprezentacija imala je kapetane koji su bili značajan dio momčadi, ali rijetko koji od njih imao je ulogu kakvu su imali Zvone i danas Niko.

Davor Šuker bio je logičan nasljednik, iako je i on bio na zalasku karijere odlaskom Bobana, pa se nije uspio nametnuti vodećom ulogom. "Šuki" će se ipak zadovoljiti titulom najboljeg strijelca, po mnogima i igrača, ali i zasigurno najboljeg hrvatskog "izvoznog proizvoda" uopće. Zar je potrebno spominjati da je Šuker mnogima u svijetu prvo upoznavanje s bilo čim hrvatskim? No, pravi kapetan i vođa te generacije samo je jedan.

Foto: Dražen Patarčić

Robert Jarni i Dario Šimić kapetansku vrpcu zaslužili su zbog rekordnog broja nastupa (Jarni je i danas rekorder s 81 nastupom, Šimić je najiskusniji i u današnjoj selekciji sa 71 utakmicom), dok je mnogima i danas nejasan izbor Borisa Živkovića za kapetana momčadi tijekom Barićeve ere. Tadašnji stoper Bayera i Stuttgarta nije bio ključni igrač ni u jednoj koncepciji, nije ni posebno "bogat" reprezentativnim nastupima, niti je imao veliki autoritet među suigračima.

U današnjoj momčadi, stariji od braće Kovač plijeni agresivnošću u svakoj utakmici, ne štedi se protiv bilo kojeg protivnika, ni ne pomišlja otkazati nastup za reprezentaciju bez obzira na zdravstveno stanje, ili probleme u momčadi. Zna napraviti pritisak prema sucu, protivničkim igračima, ali i podignuti glas na naše igrače kad je to potrebno. A upravo to su karakteristike pravog kapetana. Ne mora biti najbolji igrač momčadi, ali mora imati najveću karizmu, mora biti prvi koji će "uklizati, potrčati, podviknuti". Usprkos tomu što su Pršo, Srna, Tudor, Kranjčar, možda poznatiji, možda bolji, možda bogatiji, nitko nema takav autoritet i poštovanje u momčadi poput Nike Kovača.

Foto: Bruno Karadža

Ne jednom izjavio je kako je "igranje za hrvatsku reprezentaciju njegov vrhunac karijere", a ne zaboravimo da je godinama igrao na najvišoj razini i u Ligi prvaka, čak i u bojama münchenskog Bayerna. Iznimno je poštovan i u Njemačkoj, jer je jedan od rijetkih koji ne trče za svjetlima reflektora, a na svakoj utakmici dat će svoj maksimum. Još jedna poveznica s Bobanom je i činjenica da su obojica u "klubu obožavatelja knjige".

"Za mene nema veće časti od igranja za Hrvatsku. Kad sam u državnom dresu, ni o čemu ne razmišljam, ne zanima me klub, ne zanimaju me novci, problemi, protivnici, samo želim da igramo što bolje, da ostavimo srce na terenu i da zadovoljimo sve one koji zbog nas putuju i za nas navijaju bilo gdje na svijetu", izjavio je jednom prilikom Niko.

U utakmici protiv Islanda, Niko Kovač dohvatit će 51. nastup u dresu reprezentacije. Upravo na toj brojci zaustavio se Zvonimir Boban, izlazeći sa stadiona Stade de France 13. studenog 1999. u prijateljskoj utakmici protiv Francuske. U 85. minuti umjesto njega ušao je - Niko Kovač, koji je njegovu ulogu shvatio ozbiljno i doslovno. Kapetan za kapetana!