Karolina, krajnji je čas...

Kalifornijski nastup i poraz od ove sezone slabe Shinobu Asagoe, kao i nedavni poraz u Antwerpenu protiv podjednako blijede Kvete Peschke, samo su potcrtali krizu u kojoj se Karolina nalazi već jako dugo. Nedvojbeno predugo za igračku kvalitetu koju ima i koju je potvrdila velikim pobjedama u najboljim danima, prije gotovo pune dvije godine.

Finala Strasbourga i Beča, četvrtfinala Wimbledona i Miamija, polufinala Antwerpena i Berlina... Da podsjetimo, bili su to rezultati koji su 2003. i '04. Karolini donijeli 17. mjesto na svijetu, titulu jednog od najvećih osvježenja na Touru i status igračice za koju je samo pitanje dana kad će stići i do ponekog naslova.

Sve ovo, nije potrebno dvojiti, nije lako postići ako nemaš kvalitetu, a Šprem je niz puta svojim sjajnim igrama pokazala da kvalitetu ima. Pamtimo odličan nastup i "skalp" Venus Williams prije dvije sezone u drugom kolu Wimbledona, ili izvrstan otpor istoj suparnici u nešto ranijem polufinalu Berlina... Sve je nestalo u završnici 2004., a nakon toga nikako da krene.

Ključni razlog Karolininog pada nije teško pronaći. Prekid suradnje sa Sašom Hiršzonom i početak rada s Bornom Bikićem, uz kratkotrajne neuspješne pokušaje s drugim trenerima, odveli su nekad vodeću hrvatsku tenisačicu na stranputicu.

Hiršzon je, očigledno, prvi prepoznao kuda je stvar krenula i kako će se razvijati i na vrijeme napravio važan korak za svoju trenersku reputaciju. Ni ostali koji su pokušavali izvući Karolinu "iz gliba" (Mario Tudor, Blaž Trupej) nisu mogli ništa - jer su mišljenje i savjet Borne Bikića uvijek bili u prvom planu, bez obzira tko figurirao kao trener. A porazi su se nizali i samopouzdanje tonulo i tonulo, i tone i dalje...

Detalje vezane uz privatni život valja ostaviti po strani i koncentrirati se na ono što Borna Bikić predstavlja i koliko je postigao kao teniski stručnjak. Primjer Jelene Dokić, danas tek 412. na svijetu, govori nam da Bikić jednostavno nije dovoljno dobar trener za bilo koga tko kani postići išta ozbiljno u vrhunskom tenisu, a suradnja sa Šprem samo potcrtava tu činjenicu. Nije potrebno kilometarski raspravljati o Bikićevim stručnim kvalitetama ili promatrati Karolinine treninge i mečeve - rezultat je uvijek ogledalo trenerskog rada, u bilo kojem sportu.

I tu dolazimo do trenutka u kojem je Šprem sada. Još uvijek je relativno dobro plasirana na WTA ljestvici, trenutno 75. na svijetu, no perspektive već dugo nisu dobre. Potpuna paralela s potonulom Jelenom Dokić zasad nije uputna jer Karolina još ima vremena i mogućnosti za povratak na pravi put, dok je za novu-staru Australku vjerojatno prekasno; no, činjenica je da ni Šprem neće zauvijek imati dovoljno vremena prekinuti s porazima i ponovno krenuti tamo gdje je nekad bila, ili barem biti približno dobra kao nekad.

Nekoliko bljeskova koje je pokazala u posljednju sezonu i pol pokazali su nam da Karolina nije zaboravila igrati. Pamtimo solidan nastup u prošlogodišnjem Fed Cup susretu s Njemicama ili ovogodišnji dobar otpor Lindsay Davenport na Australian Openu...

Problem je konstantnost, gubitak samopouzdanja, nedostatak mečeva, nedovoljna fizička spremnost, sve ono što se može ispraviti kvalitetnim trenerskim radom prije nego postane prekasno. No, pitanje je hoće li se ijedan trener koji drži do svog ugleda prihvatiti tog zahtjevnog posla ukoliko Borna Bikić i dalje ostane u sjeni, kao usporedna "linija zapovijedanja".

Šprem do kraja godine ne mora braniti puno, no nije bezbrižna; eventualni rani poraz u skorom nastupu u Miamiju, u kojem je lani došla do osmine finala, mogao bi je baciti na rub prvih 100 ili ispod 100. mjesta na svijetu. Iz te pozicije je povratak puno teži i nosi više nastupa u kvalifikacijama ili potragu za pobjedama na jačim ITF turnirima, što bi, možda, mogao biti jedan od puteva povratka samopouzdanja.

Ipak, Karolini prije svega i što prije treba kvalitetan trener, bez toga će teško biti bolje.