Kolega Sušec - pretjerujete

Gospodin Sušec veliko je ime hrvatskog sportskog novinarstva. Godinama, desetljećima već slušamo njegov glas uz najveće hrvatske sportske uspjehe, razmatramo njegove procjene, važemo njegova zapažanja u domaćim derbijima. S njim se veselimo, uz njega tugujemo.

Svi smo mi subjektivni, svi volimo Hrvatsku, navijamo za sve njezine sportaše, grizemo nokte, skačemo nakon svakog pogotka. Ponekad i psujemo protivnike što su tako žestoki prema našima, sucima listamo članove uže i šire obitelji kad ne vide nešto što svi mi vidimo. No, zato svi nismo sportski komentatori. Posebno ne već tridesetak godina.

Svi smo ponekad osjetljivi kad netko griješi na našu štetu, no ne govorimo svi ispred auditorija od nekoliko milijuna ljudi, na utakmicama na kojima se kidaju živci i bez toga da nas televizijski komentator stalno upozorava kako nas suci potkradaju. Imamo sreću što imamo momčad koja je sposobna pobijediti i protivnike i publiku i suce.

Protiv Islanda su naši heroji dobili batine, suci su zaista štitili tučnjavu umjesto igre. Svi smo to vidjeli, nije nam Božo Sušec trebao reći. No, to nije razlog da se već uoči prvog zvižduka utakmice protiv SiCG proziva njemački sudački tandem, zbraja koliko smo utakmica izgubili kad su oni sudili i napominje kako Nijemci redovito "pomažu zapadnjacima".

Kasnije tijekom utakmice, čak i ovakve teške utakmice protiv SiCG, gdje navijačke strasti često zasljepljuju objektivan pogled, počelo je zaista iritirati to stalno Sušecovo prozivanje Nijemaca, kad god bi nam uzeli neku loptu, ili dosudili prekršaj u korist protivnika.

Čemu to? Hoćemo li više prestati s tim "teorijama zavjere", za koje često prozivamo baš naše današnje protivnike? Zar televizijski komentatori nisu svjesni da svojim subjektivnim ocjenama samo proubljuju nervozu svima koji ih slušaju pred TV ekranima i da na taj način zapravo nipodaštavaju sve druge sudačke nepravde koje nam se događaju?

Nisu suci baš uvijek ušli u utakmicu da bi nas pokrali. Ako ponekad i pogriješe, bez tendencije i jasne namjere da nas pokradu - i oni su ljudi, kao i Petar Metličić, Bernard Jurišić ili Božo Sušec. Jesmo mali, možda i nezaštićeni i riskirat ću da se ugrizem za jezik (tipkovnicu) ako nas već u polufinalu neki sudački par "masakrira", ali upravo zbog toga je nepotrebno tražiti neprijatelje i lopove negdje gdje ih nema. Lamonica, Dovidavičius i Drabikovsky ne događaju se baš na svakoj utakmici.

Ako nas pokradu - onda ih treba prozivati i kritizirati. Žaliti se, psovati i ljutiti. Ali zašto to raditi unaprijed ili bez osnove, paranoično gledajući na svaki sudački pokret? Tko će nam vjerovati kad nas zaista pokradu?