Nikad ne reci - nikad

Toga, zaista, nema nigdje. Vjerojatno su redatelji filmskih serijala o “najpoznatijem tajnom agentu na svijetu”, Jamesu Bondu, krilaticu “nikad ne reci nikad” “iskopali” upravo u – hrvatskom nogometu. Doista, nikad ne reci nikad, u hrvatskom nogometu, koji po tko zna koji put poprima savršene konture “organiziranog kaosa”, sigurno je jedino da ništa nije sigurno…

U predvečerje završnih borbi za konačne pozicije osjeća se miris baruta, odluka o ligi sa 16 sudionika topi se pred naletom, najavom zapravo, društva sa 12 prvoligaša… Treba li uopće napominjati kakve će to reperkusije izazvati u brojnim klubovima koji su odluku o Ligi 16 u narednoj sezoni percipirali kao – konačnu. Najava klasičnog “nogometnog rata”, pogotovo u ligi za ostanak, to je jedino što se može konstatirati, ako doista zaživi odluka o promjeni sustava natjecanja u kojem će od iduće sezone egzistirati 12 klubova u elitnom razredu. Bit razmišljanja nužno se mora mijenjati iz temelja, filozofija “donjeg doma” ne svodi se više na “gradnju temelja za iduću sezonu i polako stvaranje fizionomije igre i momčadi”, u fokus upada samo i jedino – spašavanje prvoligaškog života. I odjednom, umjesto “nezanimljivog natjecanja u kojem, zapravo, ništa nije važno”, dobit ćemo kreševa u kojem će biti svega.

Mira u našim klubovima, iz razno-raznih razloga, odavno nema, sada će pak spoznati što znači nogometni pakao… U svemu, bolno je licemjerje Hrvatskog nogometnog saveza. “Kuća nogometa”, u kojoj pogled, valjda, seže “do prvog raskršća”, vodi politiku koju je nemoguće razumjeti. Istina, još uvijek vijesti o Arbitraži Hrvatskog olimpijskog odbora, koja će donijeti odluku da se liga(e) ne šire, nije verificirani, međutim, već i sama pomisao da bi se to moglo pretočiti u stvarnost mnoge će natjerati na totalnu tjeskobu… U svemu, kompanija iz Ilice nikada nije izrekla jasan i decidiran stav, ponaša se apsoltuno u skladu s temeljima konformzima. U trenucima dok su skupljali glasove za vodeće nogometne fotelje, vjerojatno bi “bazi” bili u stanu obećati ne Ligu 16, nego i Ligu 32, ako treba. Danas će, doduše između redaka, provlačiti tezu “kako su oni otpočetka govorili da Hrvatska nema objektivnu kvalitetu za 16 klubova”, ali je onda krajnje notoran potez da se upravo takva liga ponudi kao prva opcija u idućoj sezoni. Ako ćemo biti lišeni bilo kakve subjektivnosti, onda hrvatski nogomet svoje ozdravljenje nikako neće pronaći u 16 prvoligaša, no ovakve najve raspleta nemaju veze ni sa čim…

Uostalom, sustav se traži godinama, iako nitko nije ponudio prave argumente, odgovorio na pitanja “zašto je taj i taj sustav adekvatan mogućnostima”. Uporno se sve donosi, bez obzira što postoji temelj u zakonskim aktima, na ishitren način. Robuje se svim mogućim vrstama interesa, a jedini produkt svega je psihoza, grozna psihoza koju moraju trpjeti svi… Sve je ovo još uvijek na hipotetičkim temeljima, ali ako se, a postoje jasne naznake za to, sve konkretizira, netko će morati odgovoriti koji je smisao svega. Tko će, primjerice, Rijeci objasniti da je njihov put “o građenju momčadi za iduću sezonu” danas puka tlapnja, i da bi sve moglo producirati donedavno nezamisliv epilog – drugoligaški nogomet na Kantridi?! Ili, tko će neumornim drugoligaškim vizionarima iz Velike, Kostrene i ostalih mjesta argumentirati da su sve što su radili i ulagali, radije mogli potrošiti na nešto drugo? Pritom je manje važno, barem u ovim trenucima, aktualno stanje i objektivne mogućnosti svih klubova. Pod patronatom zakona dovodimo se u situaciju koja nudi – bezakonje. Iako nije novost da hrvatski sustav “počinje sa latinicom, a završava glagoljicom”, već jednom bi bilo vrijeme da se prestane sa “napadima iz zasjede”, koji su samo dokaz nesnalaženja u svemu. Oni čije pozicije nude (ne)zahvalnu mogućnost donošenja konačnih odluka, morat će zaista trezveno razmisliti o svemu. Jer, samo jednim žigom i potpisom, proljetne borbe će od “koliko – toliko ležernih obračnua”, odjednom postati “borba u kojoj se sredstva neće birati”. A i priča o “sedam potpisa prvoligaša koji su protiv širenja” u sadašnjem kontekstu poslužit će kao – novi detonator. Ako je to već istina, što se čekalo do sada, zašto se sve nije posložilo na vrijeme, zašto se čekalo do trenutaka koji neće ponuditi alternativu? Tko zna odgovor? Možda James Bond…