Nova verzija dišpeta

Hajduk nikad u svojoj 93-godišnjoj povijesti nije napravio nikakav uspjeh od igrača dovedenih sa strane. Nikad Hajduk nije bio klub tipa Real Madrida, Barcelone, Intera, ili u zadnjih desetak godina - zagrebačkog Dinama, koji su uglavnom stvarali momčadi kupujući glavne zvijezde dostupne na tržištu. Hajduk je već gotovo cijelo stoljeće rasadnik nogometaša, koji tek s ponekim pravim pojačanjem sa strane, uvijek može konkurirati za trofeje na bilo kojoj razini.

Foto: Bruno Karadža

Danas Hajdukova momčad ima manje svojih igrača nego ikad u povijesti. Mario Carević je jedini igrač među 18 onih koji započinju utakmice, koji je odrastao u Hajdukovoj nogometnoj školi! Nenad Pralija je domaći (što se i vidi po angažmanu na terenu), ali je nogometno odrastao u NK Splitu. Žilić, Rukavina, Đolonga i Šuto su, doduše, igrali u Hajdukovom podmlatku, ali su u Hajduk došli tek nakon što su kakvu-takvu afirmaciju stekli u nekom drugom prvoligašu. Takav put, nažalost, vjerojatno očekuje i mnoge sadašnje Hajdukove juniore.

Budimo otvoreni: Damjanović, Mešić, Filekovič, prošle godine Lavrič i Thomson? Igrači koji vjerojatno imaju talenta, ali ne za klub Hajdukova ranga. Ako ga i imaju - trebali su ga negdje dokazati, a ne da se "školuju" na Poljudu. Jer istovremeno Grgurović, Jelavić, Grivičić, Lozo, Vučko, Bušić..., nemaju mjesta ni na klupi. Damjanović je doveden "na slijepo", na preporuku Blaža Sliškovića, da igra na istom mjestu na kojem se prošle godine 19 - godišnji Mario Grgurović okušao i na Olimpicu protiv Rome. Danas taj Grgurović ne može ni među 18.

Ovdje se uopće ne radi o tome da je Hajduk jako loše krenuo u sezonu i da krivica zbog toga otpada na dovedene igrače. Kako bi, kad ni jedan od njih nije bio u glavnoj ulozi ni u jednoj utakmici. Upravo o tome se i radi, ako se već dovodi igrač sa strane - on od prvog dana mora biti dvostruko bolji od nekog koga može ponuditi domaća škola. Barem bi tako trebalo biti.

Hajdukova uprava opredijelila se na dovođenje poluproizvoda iz bliskog inozemstva i od njih pokušava stvoriti igrače, u situaciji kad još boljeg "štofa" ima i u vlastitom pogonu. Onom u kojeg se kune i kojim se hvali gdje god stigne, i iz kojeg je nikao bezbrojan niz bisera. Bisera kakvih i sad ima među tim "klincima", koji su se prošle sezone i među kadetima i među juniorima prošetali do titule prvaka države, s dvocifrenom prednošću. Ako se već dovode stranci, onda to trebaju biti igrači tipa Blatnjaka i Turkovića, gotovi, pravi igrači, koje se ne treba "čekati" ili "odgajati".

Foto: Dražen Patarčić

"Politika" prema stranim igračima upravo je jedan od elemenata koji pokazuju kako se u Hajduku ne radi planski i da zapravo nekoliko ljudi vuče na različite strane i različite interese. Trener Katalinić izjavio je uoči početka sezone da su Australac Talevski i Brazilac Matos "slobodni, jer ako mu stranci ne mogu biti glavni igrači, ne treba ih ni da mu sjede na klupi". A ta dvojica su, za razliku od naknadno dovedenih, dokazali klasu i sigurno su imali mjesta čak i u prvih 11. Talevski i Matos dobili su "crveni karton", da bi klub odmah po njihovom odlasku doveo nove igrače tuđih putovnica, sumnjive kvalitete. Čudno?

Dogodi li se slučajno da Hajduk ispadne od Shelbournea, lako je predvidjeti nastavak sezone i gotovo sigurno otpuštanje nekolicine igrača i davanje prigode juniorima. No - zar se za takav potez treba čekati rezultatska katastrofa? Zar se domaćim igračima treba vjerovati tek kad sve drugo propadne? Nije teško zaključiti da je ni dva tjedna nakon početka sezone, ova godina iz Hajdukovog stožera potpuno krivo "projektirana".

Nije bilo novaca za prava pojačanja? Ni prvi ni zadnji put. U takvim situacijama Hajduk bi uglavnom krenuo istim putem - davanja šanse svojim "klincima". I u pravilo - pogađao. Dovođenje bilo kakvih igrača, samo da bi se popunio broj nema nikakvog smisla. Kakav "dišpet" i borbenost očekujemo od igrača kojima Hajduk znači tek prolaznu stanicu u kojoj posao odrađuju bez emocija?

A upravo emocije jesu ono što Hajduka gura naprijed. Ono što mu daje prednost pred svima protiv kojih igra, bez obzira na kvalitativan omjer momčadi. Hajduk bez emocija, bez borbenosti, bez srca - nije Hajduk. Nego samo klub kakvih u Hrvatskoj ima na desetke.