Od iseljenika do reprezentativca

Već 14 godina Hrvatska je samostalna država, a još uvijek naša politika nije pronašla pravi način da iskoristi sve komparativne prednosti koje ova država ima. Ne samo turizam, poljoporivredu, netaknutu prirodu, zdravu hranu, božansku obalu, koji se lagano ipak "bude iz snova", nego ponajprije nešto što još uvijek leži duboko ispod ogromnog potencijala kojeg skriva.

Foto: Bruno Karadža

Hrvatska ima (ne)sreću sličnu onoj irskoj, da gotovo polovica Hrvata živi u Hrvatskoj, polovica izvan nje. Milijuni Hrvata izgradili su svoj život na svim svjetskim meridijanima, ali ogromnu većinu i dalje vežu barem mentalne veze s Domovinom iz koje su potekli.

Najbolji primjer u tome koliko hrvatsko iseljeništvo može pomoći Hrvatskoj, pokazao je nogomet. Desetak Hrvata rođenih i odgojenih u Australiji, Austriji, Njemačkoj i Švicarskoj, koji su Hrvatsku upoznali više iz priča svojih roditelja nego osobno, odlučilo je vratiti se svojim korjenima i čekati poziv iz Hrvatske. I nisu pogriješili. Tko danas može zamisliti reprezentaciju bez čelične njemačke discipline braće Nike i Roberta Kovača? Niko je zbog srca kojeg ostavlja u svakoj utakmici u kockastom dresu, zaslužio i kapetansku vrpcu, nakon čega je iskreno izjavio da za njega ne postoji veća čast u sportskom životu.

Tko može sastaviti obranu bez "s neba palog" Josipa Šimunića, koji je odbio sve pozive iz "svoje" Australije i krenuo u Europu. Po angažman i - hrvatski državni dres. Može li netko osporiti emocije Ante Šerića i Josepha Didulice, koji su jako razljutili australski nogometni savez i navijače, odbivši pozive u tamošnjih prvih 11, izabravši radije bespoštednu borbu u puno jačoj konkurenciji hrvatskih nogometnih reprezentativaca? I ni jednom nisu požalili, barem ne javno, što su se odlučili "poslušati srce". Strpljivo čekaju svoju šansu da otpjevaju "Lijepu našu" na početku susreta i s ponosom ističu da su Hrvati i hrvatski reprezentativci, uz svo poštovanje prema državi koja im je "pomogla" i kojoj će uvijek biti zahvalni.

Foto: Dražen Patarčić

Možete li zbrojiti koliko su novca i reklamnih angažmana izgubili Ivan Klasnić i Mladen Petrić, velike mlade zvijezde njemačkog i švicarskog prvaka, odbivši nastupiti u dresovima država u kojima su rođeni i naučili sve što o nogometu znaju? Momci koji još uvijek slažu sve padeže u svom izgovoru "kompliciranog hrvatskog jezika", ipak su pažljivo i strpljivo zaobilazili pozive iz tamošnjih Saveza i čekali trenutak da debitiraju u hrvatskom dresu. I dočekali ga. Klasnić se izborio za prvih 11, Petrića ta borba tek očekuje, no ne sumnjamo da će i on ubrzo biti u uskom krugu kandidata za najbolju momčad.

Vrlo je lijepo vidjeti da jedna hrvatska sportska momčad okuplja Hrvate sa svih strana svijeta, nudeći im priliku da ostvare snove koje su sanjali njihovi preci, idući "trbuhom za kruhom". Nogometna reprezentacija, kao i mnoge druge hrvatske nacionalne momčadi, vrlo brzo su shvatile sve prednosti koje im nudi raznolikost kultura i odgoja Hrvata diljem svijeta. Hrvatski nogomet puno je dobio njihovim "povratkom" i nema nikakve dvojbe da u budućnosti može dobiti i još više. Najvažnije je da je put trasiran i da su vrata otvorena.

Foto: Dražen Patarčić

Iz primjera tih nogometaša puno bi toga mogle naučiti i razne "instant zvjezdice" koje domaći funkcioneri i novinari proglašavaju čim netko "bljesne" u tri-četiri utakmice HNL-a. Ne vidimo boljeg primjera za mlade igrače od jednog Nike Kovača, da im pokaže koliko su sretni što imaju čast i mogućnost igrati u hrvatskom dresu.

Ako smo često znali (opravdano) kritizirati HNS, ovdje ga valja i pohvaliti, jer je (prvenstveno zaslugom Zorislava Srebrića) znao pravovremeno reagirati i skrenuti pozornost na sve ove igrače koji su mnogima bili "daleko od oka, daleko od srca". Takvu praksu treba nastaviti i dalje, jer će se na ovakav način najbolje ohrabriti i druge Hrvate iz dijaspore da dočekaju svoju šansu ondje gdje će jedino igrati sa srcem. Sad već ti "klinci iz bijela svijeta" imaju i svoje uzore, koji su prvi vrlo uspješno prošli taj put "od iseljenika do reprezentativca".

Braća Kovač, Klasnić, Petrić, Šimunić, Šerić, Didulica, Tomislav i Marijo Marić, Tapalović najbolji su primjer novim generacijama Hrvata odraslim u dijaspori, da ih hrvatski sport čeka raširenih ruku. Sjajna atmosfera u nogometnoj reprezentaciji, koju ističu svi igrači koji se nađu u tom društvu, na najbolji će način aklimatizirati sve nove igrače, bez obzira s kojeg kraja svijeta došli. Hrvatska je mala zemlja i teško je očekivati da ćemo europsku razinu kakvu držimo već desetljeće, moći držati isključivo "proizvodima" iz HNL-a. Stoga je vrlo važno širom otvoriti oči i na vrijeme prepoznati igrače koji mogu i žele igrati na Hrvatsku. HNS bi još više morao poraditi na ovom pitanju, još bolje i opsežnije pratiti rad i rast što je moguće više potencijalnih hrvatskih reprezentativaca diljem svijeta. Još od najranijih kategorija.

Foto: Yasuyuki Nagatsuka

Na taj način bi se još više smanjio broj "propusta", kakvih je, ruku na srce, bilo vrlo malo. Primjerice, Marka Viduku, Josipa Skoku ili Eddyja Bosnara, nismo ni stigli "uhvatiti", jer su davno, još u juniorskim kategorijama počeli igrati za australsku reprezentaciju, kao i Dragan Blatnjak za Bosnu i Hercegovinu, a Ante Jažić za Kanadu. Mogli bismo spomenuti i Fredija Bobiča (majka), Zlatana Ibrahimovića (majka) i Teddyja Lučića (otac), kojima je jedan od roditelja Hrvat, no oni su se ipak kao vrlo mladi odlučili igrati za države u kojima su rođeni i teško bismo ih kasnije "nagovorili". Drugačiji je životni put Ivice Vastića (Austrija), Branka Strupara i Josipa Webera (Belgija), koji nisu dočekali svojih "pet minuta" u vrijeme nedodirljivosti generacije Bobana, Šukera i Asanovića i uslijed toga kao već formirani igrači prihvatili ponudu tamošnjih Saveza da nastupe u njihovom dresu i pomognu tamošnjim reprezentacijama.

Hrvatski sport uvijek je bio ispred svog vremena, pa nije ni čudno što je i u ovoj situaciji pokazao vječno nesposobnoj i svadljivoj hrvatskoj politici na koji način treba otvoriti vrata svima onima koji svojim radom i primjerom žele pomoći i sebi i Hrvatskoj. Hrvatsko iseljeništvo je hrvatsko bogatstvo i tako ga treba tretirati. Kad može sport, sigurno mogu i politika i ekonomija. No tamo, nažalost, vladaju neki drugi uvjeti, koji nisu nimalo sportski...