Ovaj tunel je predugačak

Odlično! Napravili smo pomak u odnosu na prošlo ljeto kada niti jedna naša selekcija nije došla ovako visoko. Hrvatska košarka vraća se velikim koracima u europski vrh. Talenata imamo na "izvoz". Nema brige za našu košarku.

Uopće ne sumnjam da će se slični napisi pojaviti narednih dana u većini medija i izjavama naših košarkaških djelatnika. Peto mjesto, korak od borbe za medalje. Veliki uspjeh. Kako za koga... Ako uzmemo u obzir reprezentaciju do 20 godina, roster reprezentacije, to nije uspjeh! Ova reprezentacija je morala uzeti medalju!

Već pri samom izboru igrača napravljen je jedan veliki previd. U reprezentaciju nije pozvan talentirani Splićanin Ivan Siriščević koji je morao imati mjesta u ovoj reprezentaciji. Siriščević je na prošlom EP do 18 godina briljirao, bio nositelj igre reprezentacije i sa 17.6 poena po susretu bio naš prvi strijelac.

Na Europsko prvenstvo smo otišli s jakom centarskom linijom, jednim krilom i dvojbenom vanjskom linijom. Zašto dvojbenom? U najvažnijim trenucima vanjska linija nam je izgledala pomalo čudno u sastavu Stipčević - Kovačević - Batina. Dva playmakera i bek šuter. Tako je Hrvatska igrala u trenucima kada se rezultat lomio i rješavala utakmica.

Na krilu smo imali samo Rudeža koji je igrao toplo-hladno i Papca koji je poveden više zbog dodavanja vode i ručnika u minuti odmora. Zar u Hrvatskoj ne postoji još barem jedan igrač koji može igrati kvalitetno na krilnoj poziciji osim Rudeža? Sigurno postoji, ali nije bio u izbornikovom vidokrugu. Papac ionako niti u Zagrebu nije igrao, a niti na prošlom EP do 18 godina i od njega se ne mogu očekivati čuda. Možda se moglo razmisliti o mladom Vrkiću za kojeg se moglo napraviti mjesta.

Zar nije krajnje čudna odluka zamrznuti igrača za kojeg se smatralo da će biti udarna snaga ove reprezentacije? Ante Tomić u našoj ligi prosječno je ubacivao 11 poena uz nešto više od šest skokova igrajući protiv "velikih dečki". Ovdje je skupljao "mrvice". Nije li to čudno? Nije li čudno da u ključnoj utakmici za ulazak u polufinale dobije "čak" tri minute? Za nešto ga se čuvalo? Polufinale?

Stanko Barač vjerojatno je najbolji igrač Prvenstva po omjeru napravljenog i minutaže. Kada god je ušao, nije zakazao. Hrvatska je u tim trenucima preuzimala inicijativu i stvarala prednost. On je protiv Talijana dobio nula minuta.

Rok Stipčević bio je nominalno prvi playmaker reprezentacije. Igrao je dobro, ne treba ga pokopavati, ali ponovno jedna nelogičnost. Protiv Talijana nije u utakmici, šut ga ne služi (2/12 trica jednog razigravača), a igra 40 minuta bez predaha! Nije li i to malo nelogično?

Na žalost, ovo su činjenice, a one govore protiv nekih odluka stručnog stožera. Prilika je postojala, ogromna prilika za opravdavanje prvog paragrafa teksta, za povratak u europski vrh i svijetlu budućnost. U vrh vraćaju rezultati, a ne papirnata kvaliteta pojedinaca. Ovdje su postojali svi preduvjeti da hrvatska reprezentacija do 20 godina uđe u borbu za najsjajnija odličja, a ona je propuštena.

Ovo je samo početak "sumornog ljeta". Reprezentacija do 18 godina potpuno je podbacila i bori se za goli ostanak u A diviziji. I tamo također igraju talentirani igrači za koje naši stručnjaci i skauti vole reći da spadaju u sam europski vrh. A opet dolazimo do onog najvažnijeg - gdje je rezultat?

Bojan Bogdanović je akvizicija madridskog Reala, kotira za jednog od najtalentiranijih europskih igrača, Ugrinoskog već godinama najavljuju kao "wunderkinda", Šoda je također među onima koje očekuje velika karijera, pa Petani, Šakić... Jedini dobitak je Filip Vukičević koji je ugodno iznenadio dok ostatak nije niti blizu svojim mogućnostima.

Tko je za to kriv? Ako se zna da je ta ista reprezentacija odigrala sjajan turnir u Mannheimu i nanizala nekoliko velikih pobjeda i nesretno ostala bez postolja, postavlja se ponovno pitanje stručnom stožeru - da li je forma krivo tempirana?

Još nas očekuje nastup reprezentacije do 16 godina, ali niti tu ne trebamo očekivati čudo. Jedna Bugarska na pripremama pregazi tu našu reprezentaciju s 30 poena razlike i to je sasvim dovoljno da se izgubi svaka nada.

Da slika o hrvatskoj košarci bude potpuna, pobrinut će se A reprezentacija. Ne, ne vjerujemo da će kiksati i ne plasirati se na Europsko prvenstvo. Posljednja događanja oko izborničke stolice i odlaska Repeše u Real mogla bi jako uzdrmati i ono najbolje što imamo, A selekciju.

Tko će zamijeniti Repešu ako ode u Real? Tko je dostojan izborničke stolice u ovom trenutku? Pitanje za milijun kuna, a odgovor ne postoji. Neven Spahija je sam rekao kako više nema šanse da vodi reprezentaciju, Repeša je eto na odlasku i prije nego je došao, a to su nam jedina dva trenera iz onog elitnog dijela.

Kao logično rješenje nameće se Dražen Anzulović. "Zula" je naš najperspektivniji trener, u to nema sumnje, ali da li je već sada spreman za jednu tako zahtjevnu funkciju? Iskustvo, autoritet i znanje tri su glavna uvjeta. Iskustva Anzuloviću još uvijek nedostaje i to je ono najspornije u ovom slučaju.

Da li postoji pravi kandidat izuzev Repeše i Spahije? Teško je odgovoriti na to pitanje. Svatko ima mana, a izbornik ih ne smije imati. HKS će se morati odlučiti za onog koji ih ima - najmanje.

Proći će reprezentativno ljetno ludilo, u akciju će krenuti klubovi. Udruga prvoligaša predlaže izmjene sustava natjecanja, broja stranaca, dio klubova se protivi, HKS opet radi po svom, kakav će sustav natjecanja biti i tko će kad igrati, to nitko ne zna. Cirkus se nastavlja.

Nakon svega napisanog, vidite li vi kraj ovom tunelu? Čini li se i vama da već dugo hodamo kroz njega i svjetla nema? Ništa nije beskonačno pa tako niti taj tunel. Pojavit će se svjetlo kad-tad, samo moramo biti uporni. Valjda se nećemo umoriti i odustati...