Povijest ipak ne pišu nogometaši

Pretjerivati smo uvijek voljeli, uvijek smo bili skloni proglasiti "povijesni uspjeh", "povijesnu šansu", "generaciju stoljeća", "uspjeh nad uspjesima". Tako lako se u Hrvatskoj gađa velikim riječima, što je zapravo i razumljivo, kad se poznaje kompletna slika našeg društva. Društva u kojem je bolje biti nogometaš, polupjevač, televizijski voditelj, manekenka, negoli doktor, inženjer, znanstvenik, magistar. Društvo smo koje vječno dočekuje svoje sportske heroje, pada u delirij ili depresiju ovisno o tome je li netko brže trčao, zabio više golova, prije presjekao ciljnu vrpcu ili pobijedio na Eurosongu.

Istovremeno, imamo ljude koji probijaju genetske kodove ljudskog organizma, umrežavaju svemirske stanice, pronalaze lijekove za smrtonosne bolesti, konstruiraju bespojne komunikacijske centrale, pobijaju teoriju relativnosti. Dočekuje li njih netko na Trgu Bana Jelačića? Možda neki prijatelj, s kojim se dogovore popiti kavu.

Kakve ovo veze ima s današnjom temom - nogometna utakmica Hrvata i Belgijanaca? Pa velike veze, neraskidive. Veze u kontekstu shvaćanja pozicije nogometa i sporta u društvu, njihove uloge u životima ljudi, medija, države. "Povijesne utakmice" imamo iz godine u godinu, stalno se "piše nekakva povijest", stalno država strepi zbog svojih "11 komandosa", iz godine u godinu uspjesi ili neuspjesi hrvatskih sportaša, napose nogometne reprezentacije doživljavaju se kao pitanje "života i smrti". Kao da sunce neće i sutra zasjati, kao da dogodine neće opet nogometna reprezentacija igrati novu "povijesnu utakmicu", kao da će cijela država sutra zaboraviti na sve svoje probleme i radovati se jer je eto, "11 naših pobijedilo 11 njihovih".

Bez želje da minoriziram potrebu običnog čovjeka za zabavom, razbibrigom, otklonom od svojih dnevnih briga i nevolja putem 90 minuta naganjanja lopte po ledini, moram postaviti pitanje - jesmo li mi svjesni da je sve to samo igra? Zabava, prijateljstvo, piva ili gajba njih s društvom, veselje ili tuga, ali nikako - delirij ili depresija. Posebno u današnje vrijeme, dok na drugom kraju svijeta ljudi ginu zbog nečije (nije uopće važno čije) ideologije ili moći, zapitamo li se koliko je zaista vrijedno živaca i pažnje nekakvo nogometno nadmetanje dvije zemlje, koje možda spadaju u srednji razred svjetskog nogometa?

Već sad se grozim nedjelje, ponedjeljka, utorka, svih dana nakon subote, ukoliko "naši" ne pobijede "njihove". Jer znam što me čeka. Znam što nas svih čeka. Očaj, katastrofa, defetizam, smrt svake nade da možemo na Europsko prvenstvo, bljuvanje sa svih strana u svim novinama, na svim televizijama, u svim prilikama. Svađe na jednoj, drugoj, trećoj strani, prebacivanje krivice i mučenje s razmišljanjem kako će nam nogomet zaostati, jer se eto, nećemo pojaviti među najboljima u Europi.

Ili alternativa? Sjaj, blještavilo, pohvale, "mi smo najjači", "svi smo mi zaslužni", "ovo je velika pobjeda hrvatskog naroda", "rekli smo vam da je Otto genijalac" i sve slično. Dokle? Do nove "povijesne utakmice". Do novog "povijesnog ispita", u kojem će naši nogometaši "poginuti ili pobijediti", a hrvatski nogomet "potonuti ili izroniti". Muka mi je već od toga koliko ekstremno ljudi doživljavaju uspjehe ili neuspjehe naših sportaša, napose nogometaša. Zar su nam životi tako isprazni, da živimo samo za to da nam sportaši podare malo radosti i uspjeha? Ako je tako, onda bi se trebalo zamisliti nad drugim aspektima svoje životne zbilje.

Bilo bi lijepo kad bismo shvatili da nogomet nije centar svijeta. Da sport s navijačke strane nije ništa drugo nego vrijeme u kojem zgrabite kokice, dovedete prijatelje i zajedno se veselite ili ljutite. Bez histerije, bez euforije. Pa što ako izgubimo od Belgijanaca u subotu? Što i ako ih dobijemo? Povijesna utakmica? Povijesna šansa? Ma dajte. Povijest ne pišu nogometaši. Povijest se piše negdje drugdje.