Prolijte "krv" - i nitko vam neće zamjeriti

Foto: Dražen Patarčić

Za početak - stanimo svi zajedno, svi vi koji ste se osjetili poniženima, uvrijeđenima, povrijeđenima ili pogođenima današnjim porazom, a još više igrom protiv Meksika. Nogometnim žargonom - stanimo na loptu. Dogodilo se ono što se dogodilo, izgubili smo ondje gdje nismo trebali ni smjeli, no pokušajmo barem jednom, neskladno uvriježenom hrvatskom poimanju problema - sjesti, staviti papir i olovku u ruke i ozbiljno proanalizirati razloge ovoga što se dogodilo. I pošteno svi zajedno, od navijača, do izbornika i igrača, pokušati pronaći realističan izlaz iz problema.

Dakle, suprotno onome što će većina vas "zagriženih" reći, ne slažem se s automatskim pljuvanjem ni u kojoj situaciji, pa tako ni sad. Ako ćete kao argument ružnih riječi ispaljenih na adresu naših u Japanu uzeti jutrošnju predstavu i reći kako naše igrače zapravo "boli neka stvar za nas, Hrvatsku, naciju i ponos", a igraju samo "radi DNEVNICA, premija i vlastitog probitka", razočarat ću vas - niste u pravu. Priklonit ću se ovog puta Aljoši Asanoviću, koji je odmah po završetku utakmice u studiju HTV-a rekao kako smo "svi neugodno iznenađeni, ali ipak je najteže igračima". Mislim da je Aljoša u pravu.

No, isto tako i oni moraju znati i shvatiti, da je ono što su jutros prikazali u (nespretnim) Nikeovim dresovima, druga najlošija predstava u dosad viđenih preko 1000 minuta u Japanu i Koreji. Odmah do "jadnih" Arapa koji su Bog-te-pita-koliko puta vadili loptu iz mreže protiv Nijemaca. A uz to još jedna poražavajuća činjenica - treća najgora predstava dosad na SP je ona - meksička! Što nas vodi do logičnog zaključka da smo jutros gledali najlošiju utakmicu dosadašnjeg dijela natjecanja.

Foto: Dražen Patarčić

Hrvatska nije prva izgubila, poraze su ubilježili i Francuzi, Nigerijci, Urugvajci, Turci, Slovenci, no Hrvatska je za razliku od navedenih - izgubila i bodove i respekt protivnika. Jer onako mlako i dosadno odigrati 90 minuta na Svjetskom prvenstvu zaista je svjetsko čudo.

Analizirajmo: koliko ste direktnih uklizavanja naših igrača vidjeli tijekom 90 minuta u noge sasvim prosječnih (nisam htio upotrijebiti riječ "loših", jer su nas pobijedili) Meksikanaca? Koliko ste SEKUNDI presinga naših napadača i veznih igrača vidjeli na polovici Meksika, u trenucima kad su ovi imali loptu? Koliko ste dodavanja vidjeli od "prvog mozga momčadi" Roberta Prosinečkog u vrijeme dok je igrao? Koliko puta su Živković i Jarni probili bokove i pokušali ubrzati naše napade, koliko ste ih puta vidjeli same u prostoru kako traže loptu? I možda najgore od svega: koliko će nam vremena držati loptu jedni Talijani, Portugalci, Francuzi, Brazilci, kad nam OVAKVI Meksikanci skrivaju loptu 63% vremena igre?

Koliko ste "krvi" u očima naših igrača primjetili tijekom 90 minuta, koliko odlučnosti, želje i snage da se napravi nešto veliko, da se razbije objektivno slabiji protivnik, osiguraju prvi bodovi? To je ono što nas boli, dragi naši "ljubimci", to je ono zbog čega Hrvatska danas cijeli dan radi i odmahuje rukom, umjesto da se veseli i pumpa atmosferu za subotu i ogled s Talijanima. To je ono što vam ne možemo oprostiti, što ćemo teško zaboraviti.

Iako ćemo teško shvatiti taktiziranje izbornika Jozića s izmjenama (zar nije bilo logičnije kod rezultatskog deficita pokušati s pravim "razbijačem" tipa Olić ili Balaban, umjesto "finjaka" Stanića i Šarića) - ipak nećemo izgubiti vjeru, niti djetinjasto osuti paljbu po izborniku kao mnogi, koji su se do jutros u njega zaklinjali. Isto tako nećemo izgubiti vjeru ni u vas, ali ćete nam morati pružiti nešto više, nešto opipljivije. Ne, ne tražimo pobjede, to nitko ne može ultimativno tražiti, ali prolijte krv na terenu, "poginite" kao što su to danas učinili Turci, na koje njihov narod može biti ponosan, iako su izgubili i kojima svatko treba zapljeskati jer su ginuli svih 90 i nešto minuta na terenu. Vi niste, iako ste imali najbolje moguće upozorenje u utakmici Francuske i Senegala. Meksiko nije odigrao NIŠTA, a dobio nas je bez problema.

Foto: Dražen Patarčić

Red je pošteno priznati i posuti se pepelom, a to se najprije treba napraviti u svlačionici. Što govori činjenica da su gotovo svi navijači koji su se oglasili s komentarom, bilo na televiziji, radiju, internetu, na ulici ili trgu - paljbu osuli prema našim najstarijim igračima, koji su danas bili uvjerljivo najlošiji na terenu? Kad će se razjasniti da se više nigdje ne može igrati, ako se ne želi ginuti i trčati svih 90 minuta. A žrtva igrača koji "ne može izdržati svih 90 minuta" u današnjem je nogometu pregolema. Ako Prosinečki već nakon deset minuta utakmice puše i hvata zrak, a bez ijednog napravljenog šprinta - što takav igrač radi na Svjetskom prvenstvu? I zaslužuje li glavnu rolu u momčadi koja nastoji proći među 16 najboljih na svijetu, takve igrače više ni jedna "prava" momčad ne može trpjeti. Soldo je danas bio jedan od boljih, svoju rolu odradio je korektno, no je li on taj koji će biti prvi asistent glavnom graditelju akcija svih 90 minuta? Je li uistinu tandem napadača Šuker - Bokšić ono najbolje što ovog trenutka možemo ponuditi? Po snazi imena - svakako, ali po produktivnosti?

Do Italije je 5 dana vremena, nemojmo ih potrošiti u prepucavanju, traženju što težih riječi i psovki na račun onoga što smo danas vidjeli i predimenzioniranju stanja kojeg smo svi svjesni. Slažem se - ovo danas svih nas je moglo deprimirati, no do kraja natjecanja po skupinama još će se igrati 180 regularnih minuta i sve su opcije još uvijek otvorene. Izvucimo još zrno povjerenja, pronađimo u sebi još malo snage da podržimo našu momčad i nadajmo se da će nam protiv Italije barem dokazati da im je zaista stalo. Davore, Boka, Robi, Dario, Plete, Miki, Niko, Zvone, i ostali - mi smo dokazali koliko nam je stalo do vas, sad je red na vama. Dužni ste nam...