Regionalna liga - put u (ne)sretniju budućnost?

Činjenica je da broj gledatelja, koji su u "civiliziranom svijetu" kupnjom ulaznica temeljni izvor prihoda nogometnog kluba, u padu. U jesenskoj polusezoni tekućeg državnog prvenstva samo je dvama susretima (Hajduk - Dinamo i Dinamo - Hajduk) nazočio peteroznamenkasti broj poklonika lopte, a tek petnaestak utakmica gledalo je pet ili više tisuća ljudi. Iako je onaj zanimljiviji dio prvenstva, Liga za prvaka, tek pred nama, brojke su već lošije od prošlosezonskih.

Ovaj razlog, ali i povećanje marketinških dobiti, navode se kao temeljni motivi zagrebačko-mariborskog pakta o stvaranju regionalnog natjecanja. Za sada, najavljena je skromnija inačica projekta, igralo bi se u proljetnim mjesecima, u razdoblju kada se hrvatski i klubovi okolnih zemalja već poodavno ne nalaze u natjecanjima pod okriljem UEFA-e. Ovim planom još nije predviđeno istupanje iz državnih prvenstava radi igranju u takvom natjecanju.

Iz zemljopisnog kuta, ova je tema vjerojatno i najintrigantnija. Hrvati i Slovenci, kao pokretači ideje, bili bi sigurni sudionici, no pitanje je na koju stranu svijeta će "leteći cirkus" krenuti.

I dok bi okretanje Austriji i Mađarskoj, umjesto BiH i SiCG, nedvojbeno otklonilo većinu spekulacija s političkim pozadinama, takvo natjecanje ipak ne bi imalo značajniju atraktivnost. Poznato je da Mađari već desetljećima u nogometu ne znače mnogo; nestalo je i one karizme koju su u imenima Ferencvarosa i MTK-a vidjeli naši ljubitelji nogometa duljeg pamćenja. Austrijanci također bilježe očigledan nogometni pad; i njihovi su izleti u europska proljeća postali rijetkost.

Ukoliko bi se pak ušlo u zajedništvo s bosansko-hercegovačkim i srpsko-crnogorskim sastavima, vjerojatno bi lajtmotiv natjecanja bile povišene tenzije, otkopale bi se ratne sjekire, a s njima bi izmigoljile i mućke koje su godinama trovale sport, a s čijim se posljedicama u okvirima Hrvatske nogometne lige još uvijek natjeravamo. Naravno, leteći upaljači i protivničke zastave u službi ogrjeva nisu samo specijalitet balkanske kuhinje, ali takvih bi scena zacijelo bilo više u "uskrsnuloj" Jugoligi.

Kvaliteta nogometa? Zaista, Dinamu i Hajduku bi redovitije igranje jačih utakmica odgovaralo, no što je s ostalima? Za sve klubove iz uvjetno rečeno srednje klase kao što su Osijek, Zagreb, Rijeka, Varteks i Cibalia, u takvoj ligi ne bi bilo mjesta, jer toliku zastupljenost Hrvatske ne bi dopustili klubovi iz drugih zemalja. Za one koji bi time "ispali", svjetlo bi se ugasilo, jer bez redovitih nastupa u Maksimiru i Poljudu brzo bi uvenuli ti važni domaći nogometni centri.

Naravno, negdje se mora povući crta, određeni "elitizam" mora postojati, jasno je da ne mogu svi klubovi u državi igrati zajedničko prvenstvo, ali kad se već odvaja jake od slabih, činimo to u svom dvorištu.