U čemu je varaždinska poanta?

Priča iz Varaždina, zapravo, i nije tako nova… "Deja vu", već viđeno, reći će mnogi. Ali, nadali smo se da takve “epizode” više nećemo gledati. Pritom uopće ne “boli” onih 2:2, iako nitko nije presretan zbog prezentacije nacionalnog teama. Niti, naravno, podatkom da je Grčka imala malj u ruci, samo je trebala zamahnuti i vjerojatno Hrvatska ne bi uhvatila ni taj mršavi remi. “Krivac” je grčki izbornik Vasilis Daniel, kojeg su i grčke kolege optužile, omogućio je svojim izmjenama domaćinima da izjednače. Nama je to slaba utjeha, bez obzira što se coach Mirko Jozić pokušavao opravdati, ne treba biti previše kritičan, igrali smo bez pola momčadi. To je, dakako točno, međutim, nadali smo se da postoje alternative, čvrste i stabilne, da Jozić neće lutati širokim horiznotima koji nude toliko kandidata da je sve teško i zapamtiti… A to je, recimo, puno puta znao raditi Miroslav Blažević, pozivao je u kockasti dres “svakoga tko bi odigrao jedno bolje poluvrijeme”. Je li Jozić u tom filmu?

Vjerojatno nije… Nadamo se da nije, iako neke stvari, eksperimente i zamisli uopće nismo shvatili. Primjerice, otkud se rodila ideja o Stjepanu Tomasu kao “zadnjem veznom”!? Nije li odavno poznato da Tomas doista nema nikakvih kreativnih mogućnosti, pogotovo ne za tako zahtjevnu ulogu, od koje, zapravo, počinje i završava puno toga? Zato je u najmanju ruku neozbiljno, pogotovo ako se – ponavljamo – radi o “generalnoj probi za lipanj”, izvoditi takve ekshibicije, kad je “s Marsa” vidljivo da je Tomas u toj ulozi “spretan poput slona u porculanskom izlogu”. Njegov “modus vivendi” je izgrađen na razgradnji i striktnom pokrivanju protivničke ideje i ideologa, a ne stvaranju… Zbog toga smo i izgledali poput raštimanog stroja, pogotovo u prvom dijelu. Dakako, nije jedino Tomas kriv za to, jer su se i ostali poprilično gubili, ali… Ili, primjer Silvestra Sabolčkog. Na osnovu kojih kriterija je on našao svoje mjesto, pa makar i u prijateljskoj utakmici? Zbog toga što se igralo u Varaždinu, a Sabolčki igra za Varteks?! Nije valjda… To bi značilo da je i sadašnja garnitura “rastezljiv pojam”, da se igrači pozivaju kako bi se zadovoljila nečija taština, ili izbjeglo prigovaranje domaćina utakmice…. Takve su stvari nedopustive, ukoliko Hrvatska doista želi izgraditi neupitan i stabilan stav. Kredibilitet i kriteriji morali bi biti postavljeni na sasvim drukčijim temeljima od onih u kojem gradu i na čijem stadionu se igra…

Dva navedena primjera su samo “vrhunac”, makar je ključni problem – igra. Mi, nažalost, još uvijek ne znamo što igramo, odnosno tko što igra. I zato se kao produkt pojavljuju jalovost, sporost, bezidejnost, sterilnost… Zato u pojedinim trenucima izgledamo poput osrednje momčadi, što neki uporno guraju kao objektivnu sliku današnje reprezentacije Hrvatske. Definitivno, nismo više planetarno jaki kao nekada, međutim, ne želimo vjerovati ni da je “ono” iz Varaždina zrcalo kvalitete. Jer, ako je, onda ćemo doista Koreju i Japan vidjeti samo ako tamo odemo kao – turisti… Je, uvijek će dovoljno dobar alibi biti situacija koja se nametnula kao posljedica nedostatka najkvalitetnijeg kadra, samo, mi i na to, jednostavno, moramo biti spremni. Uostalom, može li se dogoditi nešto slično, ili čak gore, protiv San Marina i Latvije?! Mogu li nas i tada “izmasakrirati” umor (sezone će, uglavnom, biti pri kraju), ozljede, problemi…? Dakako da mogu, baš zato moramo imati prava alternativna rješenja, a ne lutati u potrazi za nečim što bi, možda, moglo biti dovoljno dobro…

Postoji i “istina”, rezultat nije primaran, uglavnom je to opravdanje u slučaju neuspjeha. No, što je onda primarno? Ako nismo imali igru, nismo imali rezultat, što je onda, ustvari, poanta? Druženje? Koliko god se Jozić trudio “pojasniti” da nije sve u rezultatu, rezultatska, psihološka i igračka stabilnost izgrađuju se upravo kroz rezultat, pobjede. Nikako ne kroz “čekanje milosti sa suprotne strane…” Nije smak svijeta, samo, ne bi bilo dobro da prijateljske utakmice budu same sebi svrha. Bili smo uvjerenja da će Varaždin biti početak priče, čiji nas nastavak čeka u lipnju, ovako, sve se pretvorilo u svojervsnu kakofoniju, koja je nudila toliko različitih tonova, ali nikako ne ugodnu melodiju… Srećom, još uvijek u “kockastom” postoji nekoliko “likova” koji će biti u stanju prelomiti utakmicu. U srijedu je to bio Davor Šuker, bez obzira što je na travnjaku “živio” samo jedno poluvrijeme. I bez obzira što odavno nije standardan u klubu, Davor je znao promijeniti ritam i navesti vodu na hrvatski mlin. No, tu se opet nameće pitanje – koja je, danas, njegova prava uloga? Je li on danas, kao nekad, nemilosrdni egzekutor ili će se prometnuti u pakera, razigravača i idejnog vođu? O tome bi i te kako valjalo razmisliti, s obzirom na bolnu činjenicu da mi danas u veznom redu nemamo umjetnike, nego redom ratnike. Osim, možda, Roberta Prosinečkog, a i tu je nejasno zbog čega je on, umjesto u Varaždinu, bio u Bukureštu, kad je evidentno da bez njega neće ići. Iako je “spor, previše petlja i fantazira”, Prosinečki nam treba. Kad već nemamo Bobana ili Asanovića…

Uglavnom, nije bilo dobro, ne samo zbog mršavog rezultata. Zbog toga ponajmanje, problem je u nedostatku istinskog građenja nove igre i momčadi. U redu, San Marino nikako nije protivnik koji će iziskivati totalnu taktičku ili bilo koju drugu mobilizaciju, no Riga i Latvija nikako se ne smiju tretirati kao izlet. Upravo o te dvije postaje ovisit će puno toga, upravo na tim, možebitnim, nadamo se uspješnim rezultatskim dionicama temeljit će se optimizam uoči Belgije i Škotske. Prava na grešku nemamo, baš zato nas ne veseli traženje nečega, a da nitko nije siguran – čega. Hrvatska mora, promptno i neodgodivo, ustoličiti “širi krug” reprezentativaca, mora stabilizirati igru i momčad, da se točno zna što hoćemo. Ali, još više, što možemo. Varaždin je prošao, ostat će, nadamo se, opomena, iako nam doista nije jasno u čemu je poanta…