U rat zbog lopte

Kao i svaki drugi "normalni" navijač, proklinjao sam u subotu i Sloveniju i Pajoviča i suce i neraspoloženog Šolu i rukomet i sve što mi je došlo pod jezik. Ljutio sam se jer nismo prošli u finale. Ljutio sam se jer smo izgubili od slabijih. Ljutio sam se jer bi bilo sjajno biti europski i svjetski prvak istovremeno.

U nedjelju je svanuo novi dan, prelistah novine, izvještaje, komentare, pročitah prijetnje, objave, osvete, nešto malo manje ljut, zapravo više - razočaran. Došao je i ponedjeljak, a ljudi i dalje nabrijani, novine i dalje vrište, najavljujemo nove ratove, nove borbe, nove neprijatelje. Slovenija i sve slovensko prosječnom je Hrvatu odjednom postala crvena krpa ispred nosa izživciranog bika u koridi. Pa ljudi, kuda to ide?

Rijetki su oni koji će razmotriti činjenice, ali opet - zar to u nas nije vrlo česta pojava? U nas su i dan danas stadionski i dvoranski huligani i rušitelji - "naša dječica", na čija se leđa, uslijed demokracije, jelte, ne smije položiti policijska palica. No, jesu li Slovenci zapravo crvena krpa za kojom moramo trčati kao pomahnitali bikovi?

Ajmo redom. Aleš Pajovič. Sramota je za jednog sportaša, da ne kažem blamaža, da ni jednom svojom rječju ne pokaže žaljenje za "ono" što je učinio Peri Metličiću. Rukometašu, ocu, ljudskom biću. Sramota je, da ne kažem blamaža, za cijeli slovenski organizirani sport da se nitko ni jednom rječju, bar ne u hrvatskim medijima, nije ispričao Metličiću za Pajovičevu "nespretnost, preveliku želju, nepotrebnu oštrinu bla, bla, bla". Jednom od najboljih hrvatskih rukometaša, kojem Pajovič nije, niti će ikada biti do koljena po kvaliteti i znanju, čovjeku koji je zaradio više od 20 mikrošavova u oku.

Ali. Zar nije ista takva sramota, da ne kažem blamaža, da na klupi svjetskih prvaka sjedi čovjek koji je osobno napisao epitaf hrvatskom klupskom rukometu? Čovjek koji je jednog Lackovića ostavio godinu dana bez igranja, koji je oteo titulu prvaka klubu koji ju je zaslužio, koji sustavno uništava hrvatski rukomet na račun svog kluba. Čovjek kojem je s neba pao Lino Červar i cijela generacija sjajnih rukometaša i ljudskih karaktera, a on se njome kiti i busa o prsa. Zorana Gopca bismo trebali slušati i podržati u gadarijama koje sipa u novinama na račun slovenskog rukometa zadnjih dana? Pa zar je toliko malo potrebno, zar je toliko blještava moć naših rukometaša, da zaboravljamo što je taj čovjek i njegova svita, radila od hrvatskog rukometa godinama od osamostaljenja - do Portugala? I takav nam sad priča moralne priče, najavljuje borbu protiv Slovenije na svim poljima i poziva nas na bunt i revolt?

Treće. Bunimo se protiv toga što slovenska policija do temelja pregledaje i pravi probleme našim navijačima na ulazu u njihovu zemlju. Pa tko smo mi da se miješamo u to kako će Slovenci uređivati svoju državu i koga će u nju puštati? I tko im može zbog toga zamjeriti, sjećate li se Kranja i sramote koju su nam priredili "naši navijači"? Da se sličan scenarij dogodio u Hrvatskoj, zar mislite da bi naša policija bila milosrdna prema nekome na komu se već opekla? Zašto bi bila? Zar bismo mi u Hrvatsku pustili engleske navijače bez da ih temeljito pretresemo?

Probušene gume i rezervoari. Djelo huligana i veliki propust policije, to se nije smjelo dogoditi. Ali zar je zbog toga opravdano bušiti gume na slovenskim automobilima ili uništavati slovensku imovinu po Hrvatskoj? Zgražali smo se nad divljaštvom navijača Crvene zvezde prošle godine na Final Fouru Goodyear lige, no nije prošlo ni tri mjeseca, a već smo im na dostojan način "odgovorili" u Kranju. Umjesto da pokažemo svoju civiliziranost i kulturu kojom se toliko dičimo, mi smo odgovorili "istom mjestom". Tako je i sad. Uništiti automobil nekome radi sportskog događaja, ne samo što je huliganizam, već i kukavičluk najgore vrste. U Sloveniji, Hrvatskoj, Bugarskoj ili Kazahstanu - svejedno.

I da se na kraju još malo vratimo na tog nesretnog Pajoviča. Da, napravio je gadariju, ali ne onda kad je gotovo iskopao svom kolegi oko, nego zato što nakon toga nije pokazao ni zrno čovječnosti da se tom kolegi ispriča, ili barem priupita za zdravlje. Ali taj Pajovič je to napravio, zato što je - mogao. A zašto je mogao? Mogao je zato što rukomet pod hitno treba temeljitu promjenu pravila. Kakvu? Pojma nemam, ima ljudi koji zarađuju velike novce da o tome razmišljaju, pa neka razmisle. Ali ovakav rukomet nema budućnosti. Za sport s ovakvim kontaktom, Amerikanci su izmislili kacige i pet tjelesnih zaštita. Ovaj rukomet sve je bliži upravo tom sportu. Udari, zgrabi, slomi, razbij - isplati se riskirati. Jer ti pravila to dopuštaju.

Rukomet je sport u kojem je sudački utjecaj vjerojatno najveći. Ogroman je broj situacija koje ovise o sudačkoj PROCJENI. Tomu treba pod hitno stati na kaj. Kako? Neka smisle. Ali dokle god ne smisle, događat će se ovo što se događa uglavnom na svakom velikom nattjecanju. Ako nisu zaštićeni Slovenci, zaštićeni su Šveđani, Rusi, Francuzi, Hrvati, oni koji imaju najviše utjecaja. Uvijek je nakon svakog rukometnog natjecanja gomila nezadovoljnika. Tko će ulaziti u taj sport, ako zna da mu možda najveći uspjesi u karijeri ovise o nečijoj PROCJENI. Tko će se oduševljavati genijalcem Balićem, Metličićem, Lackovićem, Kavtičnikom, kad na drugoj strani vrebaju Pajoviči, koji samo čekaju da ih polome? Jer smiju.

A dok se ove stvari ne dogode, dok rukomet opet ne postane rukomet, a ne bjesomučna tučnjava, bilo bi dobro da malo smirimo strasti i shvatimo da ne mogu svi imati u momčadi genijalce. Slovenci imaju najmanje zasluga što je rukomet ovakav kakav jest. Krivce za to treba tražiti na nekom drugom mjestu.

I najvažnije od svega - shvatiti da je to samo sport. Bio to Dado Pršo, Janica Kostelić ili Aleš Pajovič - i dalje ćemo morati živjeti jedni kraj drugih i biti "osuđeni" jedni na druge. I zar je to uopće toliko loše?