Unutrašnju je vatru teško pobijediti

Foto: Davor Sajko

Poznanik koji ne voli rukavice rekao mi je: "Odlaskom Repeše izgubili su ono što ih je ove sezone držalo iznad prašine donjeg europskog doma". Osobno, uživao sam gledati ih. Aorist. Jer više ne izgledaju kao ekipa, želja za fanatičnom obranom izgubljena je. I samopouzdanje, i vatra, i srce, duša... Da, izgubili su mnogo više. Zašto je samo Đevdo na nogama? Zašto nema međusobnog čestitanja? Koliko puta su si dali ruku, koliko puta 'kucnuli' prsima? Spontani, a detalji koji toliko govore.

Najsvježiji simboli, samo najsvježiji od bezbroj djelića mozaika. Sjećate se EP i Turske? Razlika koja se topi ali i Turkcan s čijih usana čitamo psovke upućene našim obiteljima. Ono što vidim tisuću puta više boli od osjećaja nadolazećeg poraza: 10 ljudi koji su sakrili srce. Kako se gubi ponos? Ili je tako samo - lakše živjeti? Iskustvo mi nudi pregršt djelića mozaika koji se idealno uklapaju u konačnu sliku. Konačna slika ima veze sa skinutim gaćama... Tko me može uvjeriti u suprotno? Vjerujem nitko niti neće probati jer mislite isto - ni danas, protiv Zvezde, nije bilo navijanja. Komorna je atmosfera čini se u Draženovom domu svakidašnjica, "običan dan u uredu". I nije stvar u nama - nije bilo tako dok je on igrao. Izneseš li i srce na parket gledatelji će to vidjeti.

Foto: Davor Sajko

Nije teško vratiti kadrove iz Samprasove karijere: na rubu terena uplakan poput djeteta. Ili situacija kad tetura i povraća ali ostaje na terenu. Nastavak priče također znate - u oba meča zadnji poen osvojio je - Pistol Pete. Sve se savršeno uklapa, i izjava nakon: "Pobjeđujem jer me strah osjećaja nakon poraza. Ne volim taj osjećaj". Tko me može uvjeriti da ovo nije pobjeda želje?

Košarka kao rajski sport. Sličan ostalima bar utoliko jer i za sitne dosege zahtjeva - hrabrost. Sjećam se hakla u prašnjavom dvorištu škole, 'nevažna' utakmica nakon koje svi odemo na piće. Ali sjećam se i prijatelja koji se baca za isto tako 'nevažnom' loptom. Loptom zbog koje još i danas na podlaktici nosi jasno vidljive šavove. Kažete li mi proračunatost mu nije najjača karakterna crta - složit ću se. No osobno, cijenim ga beskonačno. Shvaćete li onda koliko bolno iskustvo je kod 'svoje ekipe' vidjeti strah od kontakta, bijeg od duela, atmosferu 'najvažnije da me nakon utakmice ništa ne boli'? Sve je u želji i hrabrosti, a sve što se traži je borba. Oni kojima plješćemo nemaju pravo ovdje nas razočarati!

Foto: Davor Sajko

Jedan davni Kukočev intreview: "Uspio sam postati ovo što jesam zbog misli - ako sam već tu odradit ću savršeni trening". Zvuči tako obično. Misao ipak sadrži toliko mudrosti. Pravila 'rade samo oni koji nisu talentirani' više ne stvaraju odbojnost, vrijede izjave za koje sam skoro spreman ustvrdjeti da ih je rodio baš - naš sport: 'Danas jednostavno nije išlo.', 'Bit će bolje drugi put.', 'Sutra je novi dan.' ... Poštapalice, alibi, stari recept kako zatvoriti oči nad pravim razlogom, kako udaviti loš osjećaj nakon poraza. Pravi put? Kao odgovor nudim istrošenu priču o Jordanu. Kralj se naime uspio iznervirati nakon što su suigrači bili bolji u partiji - biljara. Poraz kao generator novog vala energije, poraz koji do granice ludila potencira ideju 'moram biti još bolji'. Sutra je doista novi dan, ali ne postoji li dovoljno jaka želja za promjenom - i on će biti jednako tmuran.

Nitko neće proturječiti - u košarci si u boljoj startnoj poziciji ako imaš više centimetara. Na sreću košarka nije natjecanje u visini, a prednost koja je mnogo važnija centrimetri su - dolje. Unutrašnju je vatru teško pobijediti. Stvoriti također.