Zar je Split to zaslužio?

"Najsportskiji grad na svijetu" tako je dobio još jednu "pljusku s vrha". Ništa čudno, ovaj grad navikao se na nebrigu i nezahvalnost politički, gospodarski i sportski centralizirane države.

Jedan od hrvatskih "Supermena", ili "ljudi sa sto funkcija", na bahat i bezobrazan način poručio je Splitu da mu se ne javlja glede tenisa dok je on na čelu Saveza. Opravdao je to "nepoštivanjem ugovora od strane splitskog gradonačelnika u Davis Cup susretu s Rusijom".

Foto: Darko Kraljević

Ova očigledna i prozirna politička prepirka dva visokopozicionirana političara, čelnika HTS-a i splitskog gradonačelnika Puljića, još je jedna od stvari koje se slamaju preko leđa grada i regije koji su, s poštovanjem prema ostatku zemlje, hrvatskom sportu dali najviše. Posebno kad se zna da je u organizaciji Davis Cupa sa strane Poglavarstva sudjelovalo jako puno stručnih i kvalitetnih ljudi, koji su u sportu puno duže od obojice političara i koji su "krvarili" da bi napravili dobar posao.

Naši Davis Cup reprezentativci, navijači, strani delegati, suci, sve do gostiju iz Rusije, redom su hvalili punu dvoranu, atmosferu, organizaciju i sve što su doživjeli u Splitu. Ivan Ljubičić izjavio je kako bi "svojim novcem platio da se ponovno igra u Splitu". Sve i da su postojali problemi na relaciji HTS-Poglavarstvo, to je trebao riješiti na drugačiji način, jer su to drugorazredne stvari u odnosu na ono što su rekli puno važniji ljudi od Čačića.

S dužnim štovanjem prema Čačićevim političkim, gospodarskim i inim postignućima, između njega kao političara i Igora Boraske, prvog čovjeka splitskog sporta i jednog od prvih ljudi organizacije splitskog Davis Cupa, koji je odbacio objede predsjednika HTS-a, povjerenje sportskog dijela hrvatskog društva debelo će otići na stranu potonjeg. Boraska je prekratko "u fotelji", da bi izgubio kredibilitet i povjerenje koje je zaradio svojim znojem i medaljama koje je donio Hrvatskoj. Boraski i ostalim hrvatskim sportskim legendama se, za razliku od političara, u ovoj zemlji još uvijek vjeruje.

Split je hrvatskom tenisu dao Nikolu Pilića, Željka Franulovića, Gorana Ivaniševića i Marija Ančića. Čačić mu nije dao ništa, niti se njime bavio dok nisu stigli "malo ozbiljniji" rezultati u ovogodišnjem Davis Cupu. Tada nije propustio svoj autoportret umetnuti u slike slavlja naših tenisača, a svoje ime ugurati na listu zaslužnika.

Foto: Bruno Karadža

Split je hrvatskom sportu dao previše velikana, medalja i rekorda, da bi ga neki političar ili bilo tko drugi, koristio u svoja politikantska razračunavanja. Samo u posljednjih 20 godina, stvorio je i(li) odgojio Kukoča, Rađu, Ivaniševića, Asanovića, Draganju, Balića, Metličića, Vujčića, Ančića, Borasku, Skeline, Kureta, Blanku Vlašić, Ukića, Tudora, Miloševića, Bilića, Jarnija, Srnu i desetke drugih čijim su se uspjesima radovali Hrvati na svim kontinentima. Kako bi bez njih danas izgledao hrvatski sport?

Za sve ono što je dao hrvatskom sportu, Split nije zaslužio ni Čačićevu bahatost, koji će sigurno puno pažljivije birati riječi kad se Splitu bude obraćao u vrijeme predizborne kampanje, a ni tretman kojeg općenito ima u državi Hrvatskoj. Split i Dalmaciju sve se više gura u ulogu "siromašnog proizvođača talenata koje će iskoristiti netko drugi". Bez dvojbi, u tome dio krivice leži i na lokalnoj razini, ali apsolutna glavnina problema leži u konstantnoj i općoj centralizaciji države, koja onemogućava bilo kakav razvojni projekt u sportskim talentima bogatoj Dalmaciji.

Banalni primjer? Ne treba ići daleko u povijest. Split je, na krilima sjajnih predstava u Davis Cupu, namjeravao iskorisiti trenutak da u "najteniskiji" grad u zemlji dovede ATP turnir i tako motivira još tisuće klinaca da se počnu baviti tenisom i krenu stopama proslavljenih sugrađana. Prigoda se otvorila prije mjesec dana, Milano je želio prodati licencu, Split se kandidirao. I od svih gradova na svijetu, turnir mu je "uzeo" - Zagreb.

Isti taj Zagreb, koji već ima teniski Challenger, međunarodni plivački miting, međunarodni atletski miting, utrke Svjetskog skijaškog kupa, međunarodnu klizačku reviju, veslačke regate na Jarunu, monopol na utakmice nogometne reprezentacije, zaštićeni status u košarkaškoj i ništa manje zaštićen u rukometnoj Euroligi.

Što ima Split? Tri kvalifikacijske utakmice nogometne reprezentacije u 15-godišnjoj povijesti. Dvije kvalifikacijske utakmice košarkaške reprezentacije u 15-godišnjoj povijesti. Ni jednu utakmicu rukometne reprezentacije ikada. Tri Davis Cup susreta u povijesti, a ako je vjerovati Čačiću, tako će i ostati. Iako ima infrastrukturu (stadion, dvorana, bazeni, teniski tereni) u najgorem slučaju - na istoj razini kao i Zagreb. Ono što nema (prvenstveno hotele), moglo se dosad izgraditi, da je država imala sluha i želje i da je shvatila što Split i Dalmacija znače za sport ove države. I što sport znači za narod ove države.

Što Split ima danas? Ono što mu ni jedna birokracija, centralizacija ili politizacija ne mogu odnijeti. Više od 60 olimpijskih i svjetskih medalja, nebrojene europske prvake i rekordere, 4 NBA igrača, najbolju momčad u povijesti europske klupske košarke, najboljeg svjetskog rukometaša, najboljeg košarkaškog centra Europe, jednu od najboljih europskih skakačica u vis... I sramotan odnos države koja se diči svim spomenutim.