Valčić napokon zna koliko je sati

Kratko je trajala akilmatizacija hrvatske rukometne reprezentacije na zagrebačku Arenu. 30 početnih minuta, dok su igrači i navijači ispipavali međusobni puls, trajao je i rezultatski potencijal Mađara. Ali pobjedu protiv Hrvatske večeras ipak nisu mogli ostvariti.

Šesta u nizu bila je za nijansu lakše ostvarena nego protiv Šveđana, a za naijansu teže nego protiv Španjolaca. Dojam je zaista da su naši igrači igrali koliko im je trebalo, poštivajući činjenicu da su već tjedan dana u zahtjevnom ritmu u kojemu je nemoguće gurati maksimalno svaku utakmicu svih 60 minuta.

Mađare smo dobili na rutinu, na iskustvo i na - kvalitetu. Jer upravo se tom mjernom jedinicom definira parametar koji kaže da su naši najjači aduti poput Balića, Metličića ili Lackovića igrali negdje otprilike u trećoj brzini. Ili vratari, koji su kombinirano skupili manje od 10 obrana. A rezultat ni jednog trenutka nije dolazio u pitanje.

Ovog puta povukao je Tonči Valčić, iznimno vrijedan u obrambenim zadaćama, a ovog puta pustio je ruku i u napadu. Njegov doprinos često je nedovoljno cijenjen, jer radi poslove koje "laičko oko" teško zamjećuje. Gradi, blokira, zaustavlja, pomaže, uklanja. Ipak, sat namijenjen igraču utakmice mogao je dobiti tek kad je stigao i na drugoj strani terena zabiti pet lijepih komada. Zasluženo. Neka i Tonči napokon zna koliko je sati!

Druga dvojica koju valja istaknuti već su konstanta i vjerojatno dva ponajbolja igrača naše reprezentacije od početka prvenstva. Osobito je zadovoljstvo to reći za 23-godišnjeg Ivana Čupića i dvije godine mlađeg Domagoja Duvnjaka. Dvojac koji nam garantira da ćemo se s rukometnom reprezentacijom radovati i u pobjedama uživati još čitavo desetljeće koje je ispred nas.

Najprozivanija Červarova odluka tijekom prvenstva je forsiranje neiskusnog (iako ne i mladog) Matea Hrvatina na lijevom krilu, naspram puno iskusnijeg Gorana Šprema. Na Hrvatinu se vidi da mu je ovo prvo veliko natjecanje i da je napravio dosta pogrešaka kakve se često znaju kazniti na ovoj razini.

Nešto promašenih zicera, prijestupa na šutu, loših obrambenih reakcija, sve se to može pripisati činjenici da je do jučer bio anonimac iz Zameta. Ali kad vidite kako se tip bori, koliko u svakoj minuti daje ne samo srca, nego i pluća, jetre, bubrega, ma svega što može dati - možete mu i oprostiti poneku pogrešku zbog koje se tijekom utakmice uhvatite za glavu. Naravno - dok se pobjeđuje.

Mađari su apsolvirani, a zagrebačka Arena je nastavila ono što je splitska započela. U nedjelju ćemo protiv Slovaka čekirati kartu za polufinale, a onda se malo međusobno "ispipavati" s Francuzima. I skrivati adute jedni od drugih za neku drugu, puno važniju utakmicu.