Ekvador

«Sramežljivi» Ekvadorci po prvi su se puta upustili u avanturu zvanu kvalifikacije za SP 1962., no favorizirana Argentina utrpala im je 11 komada u dvije utakmice, i prvi pokušaj da se domognu najveće nogometne smotre neslavno je propao. No, četiri godine kasnije, jedna od najtalentiranijih generacija Ekvadora svih vremena predvođena Washingtonom Munozom, Albertom Spencerom, Carlosom Raffom, Enriqueom Raymondijem i Jorgeom Bolanosom, našla se u grupi sa Čileom i Kolumbijom. Ekvador je kolo prije kraja trebao samo bod, no Čileanci su na domaćem terenu slavili s 3:1 te je zbog istog broja bodova odigrana majstorica u Peruu, koju je Čile dobio s 2:1 i tako otputovao na SP u Englesku.

Od 1970. pa sve do 1998. godine Ekvador se nije «mrdnuo» sa svjetskog popisa «nogometnih Liliputanaca». 70. su u kvalifikacijama zaradili samo mršavi bod, četiri godine kasnije skupili su «čak» dvostruko više, a 78. ponovno su igrali nevažnu ulogu s jednim remijem. Ipak, nakon godina i godina provedenih u «nogometnom blatu», s kvalifikacijama za SP u Francuskoj krenula je zlatna era ekvadorskog nogometa na svjetskoj sceni.

Iako se '98 nisu plasirali, pobjedama nad Argentinom, Peruom, Urugvajem, sa samo četiri boda manje od posljednjeg putnika iz južnoameričke skupine, dali su naslutiti kako se «kuha» nešto posebno. «Oboružani» zvijezdama poput Agustina Delgada, Alexa Aguinage i Ivana Hurtada, Ekvadorci su pod trenerskom palicom Hernana Daria Gomeza šokirali svijet i u kvalifikacijama za SP 2002. zauzeli drugo mjesto u skupini s 31 bodom, odmah iza nedodirljive Argentine koja je skupila 43., dok im je Brazil gledao u leđa s trećeg mjesta.

28. ožujak 2001. datum je koji vjerojatno svakog stanovnika te južnoameričke zemlje ispunjava nevjerojatnim ponosom, pošto su toga dana na svom terenu s 1:0 svladali aktualne svjetske prvake Brazilce, a sveopće ludilo nakon utakmice vjerojatno nikada nije viđeno na ulicama Quita. U Koreji i Japanu upali su u skupinu s Italijom, Meksikom i Hrvatskom. U prva dva kola skupine G, poraženi su od Talijana (2:0) golovima Vierija, i Meksika (2:1), a prvi povijesni gol na SP-u za Ekvador tada je postigao Agustin Delgado. Na našu žalost, povijest su nastavili pisati preko naših leđa. U trećem kolu su protiv Hrvatske, potpuno neopterećeni i bez šansi za plasman dalje, upisali svoju prvu pobjedu golom Edisona Mendeza, povukavši nas na put kući već nakon prvog kruga.

Naravno, pobjeda protiv Hrvatske jedna je od najvećih u njihovoj povijesti, a s ništa manje motiva ušli su i u ove kvalifikacije gdje su s novim trenerom Luisom Suarezom završili na trećem mjestu iza Argentine i Brazila. Ekvador je tako preko noći prerastao u nogometnog labuda i postao jedna od južnoameričkih perjanica koja se ovoga puta neće zadovoljiti samo sudjelovanjem, već će bezobrazno i drsko pokušati pomrsiti račune favoritima skupine i doći do novog povijesnog uspjeha - plasmana u drugi krug.