Tko šiša Mao Zedonga

Odigrali smo 4 kola nastavka, do kraja je ostalo još 5 i to posljednje je na programu 16.prosinca. Jedva člekam da sve ovo završi, pa da konačno dođem kući, jer 4 mjeseca sam sam bez obitelji. Ipak, ima i dobra vijest u svemu tome - ovo će mi biti prvi Božić kod kuće nakon dvije godine, onda možete zamisliti koja je nervoza iščekujući konačno kraj ove karavane.

Prvenstvo postaje jako dosadno jer manje-više sve se zna. Prvak je momčad Daliana koja je ujedno uz Šangaj najbolja ekipa, ove godine nitko ne ispada iz lige tako da sve ostalo je u biti stvar prestiža i pojačavanje bankovnog konta, jer premije nisu zanemarive. Zadnje kolo je donijelo i mali hrvatski derbi, domaćini (Miroslav Bićanić, Dragan Vukoja, trener Bjelanović) protiv gosta (Računica) pobijedio je 2:1. Vukoja zbog ozljede nije igrao, igrač utakmice bio je Miro Bićanić, dok moja malenkost nažalost nije baš osobito bila raspoložena za igru.

Inače, kako ulazimo u posljednji mjesec ove godine tako počinju i "borbe" za potpisivanje, odnosno produženje ugovora. Pošto je nama trojici isti menadžer - sav posao smo prepustili njemu, ipak vjerujući da ćemo i sljedeću godinu biti stanovnici ovog dijela svijeta. Ne želim vas maltretirati puno s imenima klubova, jer vjerujte, uz sav moj trud ni ja ih ne znam sve, a nadam se da će nas predstavnika hrvatskog nogometa slijedeće sezone biti i više.

Kao što sam vam već pisao, raspored je jako zgusnut jer je sve bilo podređeno reprezentaciji, tako da ponekad imam osjećaj da sam u NBA-ligi zbog putovanja koja su otprilike u prosjeku 2-3 sata avionom, pa kad imate 3 utakmice u tjednu ispada da ste više u zraku nego na zemlji. Ima dosta stvari koje su potpuno drugačije od onoga na što smo mi navikli, od načina priprema, odnosa među igračima i rukovodstvu, ali za detaljan opis trebalo bi mi puno više vremena i živaca, a obećao sam vam da nogomet neće biti jedino područje moga djelovanja.

Stoga, u nastavku pažljivo čitajte samo neke podatke koje sam uspio sakupiti zahvaljujući "ekspertu za dalekoistočna pitanja" - Miru Bićaniću. Čovjek je tu 2 godine, a upoznat je sa svim problemima kao da je rođen u Kini.

Vlada ne dozvoljava stvaranje velike obitelji, jedna obitelj - jedno dijete, a za eventualno dobivanje drugog djeteta plaća se novčana kazna od 20.000rmb=2.500$, ili čak zatvorom ako nema love. S obzirom da je prosječna plaća u Kini 100$, vi sad procijenite koja im je "volja" za povećavanjem nataliteta. Zbog tog nametnutog usporenog rasta stanovništva računa se da će ih Indija prestići 2006.godine. Veliki je raspon izmedu bogatih i siromašnih, ali bez obzira na mizernu plaću zbog kombinacije komunističko-kapitalističkog kredita na 25-30 godina i slabije plaćena obitelj može doći do stana. Kad sam već spomenuo društveno uređenje, mislim da je vrijedna spomena i činjenica da se prvi put dogodilo nespominjanje najvećeg diktatora čovječanstva, Mao Zedonga.

Naime, ove godine obilježena je 25-godišnjica njegove smrti, a ni državna TV, ni novine taj donedavno sveti dan mnogih Kineza nije spomenula. Puno toga se promijenilo u posljednjih par godina, nije to više zemlja izolirana totalno od svih, dapače nedavno su primljeni u WTO, svi veliki državnici dolaze isključivo radi investiranja, radi izgradnje mostova prijateljstva i otvaranja Kine ka jednoj novijoj i sretnijoj budućnosti. Četiri grada imaju specijalni status, Peking (glavni grad i centar moći), Šangaj (gospodarski centar), Tianjin (luka) i "moj famozni" Chongqing (pretjerano useljavanje stanovništva). U prošlom javljanju sam vam spomenuo 8 milijuna stanovnika, najnovija saznanja: sa svom užom i širom okolinom broji negdje oko 30 milijuna!!!

Sve svjetske kompanije imaju pogone u Kini, primjera radi prije 10 godina 10% igračaka prodanih u SAD je proizvedeno u Kini, ove godine 90%, kapitalizam kljuca na svakom koraku. Nakon razvoja jugoistoka zemlje, dio uz Kinesko more, u toku je kampanja razvoja zapada tj. unutrašnjosti, gradovi Cheng-du i Chongqing prednjače po investicijama. Čak su postali nezadovoljni što je samo 15% stanovnistva pokriveno mobitelima za razliku od 40% u SAD ili zapadnoj Evropi, ali to je opet preko 200 milijuna mobitela u jednoj zemlji (npr.Njemačka ima 80 milijuna stanovnika). Vlasnik bicikla plaća godišnju registraciju 1 dolar, država dakle ubire 400 mil.$ godišnje na 400 milijuna bicikala, nije loše zar ne?

Eto, nadam se da vas ovo izviješće neće umoriti, već da će vam koliko-toliko otvoriti neke nove horizonte kad je u pitanju donedavno jedan od posljednjih bastiona jedne od najvećih tragedija ljudskog roda - komunizma. Nadam se da sam vam bar na trenutak uspio približiti kinesku stvarnost. Pozdrav svim čitateljima Sport Neta!

P.S. Kad će više Božić!!!???