Čovjek za rušenje tradicija

U usporedbi velikih titula teško je stavljati na vagu koja je veća. Ipak, bez obzira na dominaciju u Roland Garrosu, kojeg je ove godine uzeo četvrti put u nizu, Rafael Nadal u Londonu je imao poseban izazov, ne samo ove godine, kada je ostvario svoj cilj. U potrazi za nečim podjednako velikim ili još vrednijim, nema boljega nego pokušati zaskočiti prvog na svijetu tamo gdje se osjeća najugodnije i gdje je već sezonama ispred svih ostalih, pa i Nadala, od kojeg je bio bolji u prethodna dva wimbledonska finala.

"Kad sam prvi put osvojio Roland Garros, bio je to također nevjerojatan osjećaj", kazao je novi vlasnik wimbledonskog naslova: "Ne bih htio uspoređivati Grand Slam turnire, no Wimbledon je poseban za svakog igrača. Tu je tradicija, sve što ga okružuje... Ovo je za mene veće iznenađenje nego osvajanje Roland Garrosa."

Iznenađenje možda jest, senzacija ipak nije. Najava ljevorukog Španjolca da je ove godine na travi spremniji nego ikad prije ispisana je naslovom u Queen's Clubu prije koji tjedan, a sjajnu formu potvrđivao je i tjednima ranije na "svojoj" zemlji, kada je zaokružio taj dio sezone prepustivši Federeru samo četiri gema u finalu Roland Garrosa. Da se i nije dogodila nedjeljna pobjeda, Nadal bi mogao biti zadovoljan prikazanim na travnatim terenima u tjednima za nama, a wimbledonska titula poslužila mu je kao šlag na tortu.

"Nikad nisam govorio da ne volim travu ili da mi ne odgovara, da je za krave, uvijek sam volio igrati na ovoj podlozi", dodao je Nadal: "Ni kada sam prije tri godine izgubio od Müllera nije bilo drugačije, ponekad zna biti dosadno ako suparnik servira jako dobro, no u većini slučajeva se ipak može igrati. I ovdje imaš puno opcija, a bitno je igrati što agresivnije, ne toliko defanzivno, izaći na mrežu tu i tamo... Najbitnije je dobro se upoznati s podlogom, razumijeti je, s tim se može do dobrih rezultata."

Istina je, nije kao nekad, nedvojbeno je sporije, nema pravih specijalista servisa i voleja, no ni to nije od jučer niti je Nadalova pobjeda s igranjem s crte osobita novost na najvećem svjetskom turniru na travi. Lleyton Hewitt je prije šest godina uzeo naslov ostajući uglavnom otraga, a i sam Federer je postao pobjednikom kad je prestao juriti na mrežu, kako je to češće činio u ranim danima karijere. Nova era, teže lopte, ponešto usporena podloga, novi zahtjevi, a tko se najbolje prilagodi - pobjeđuje. Novi wimbledonski pobjednik tu je napravio odličan posao.

Nakon svega, iako nije lako ne poletjeti nakon prve wimbledonske titule u karijeri, ljevoruki Španjolac nije izgubio glavu i pomislio da ga je nedjeljna pobjeda pogurnula korak ispred Federera - iako bi, sada kada je dobio Švicarca i na travi, mogao izvući i takav argument, oslanjajući se na vodstvo od 12-6 u međusobnom omjeru. Unatoč toj Nadalovoj prednosti, jasno je da je riječ o rivalitetu koji će zaokupljati pozornost svih ljubitelja tenisa i u godinama koje slijede. I jedan i drugi još imaju dovoljno vremena i dovoljno su dobri za novi klasik kakav smo vidjeli u nedjelju, a motiva im vjerojatno neće nedostajati.

Nadal neće morati tražiti bolji od onoga da ponovno doživi ono što je prošao nakon pet setova velikog wimbledonskog finala: "Nemoguće je ovo opisati, izuzetno sam sretan... Ovo je kao san - još kao dijete bio mi je san da igram ovdje, a osjećaj pobjede je zaista nevjerojatan. Bio bi za bilo kojeg igrača, a pogotovo za Španjolca s obzirom da nemamo puno naslova u Wimbledonu." "Ne puno" je ustvari do jučer bio samo jedan, jedini prijašnji pobjednik bio je Manolo Santana prije 42 godine.

No, ovo je očito godina za prekid španjolskih sušnih tradicija, ne samo u nogometu.