Zbogom i hvala ti, živa hrvatska legendo!

Foto: Dražen Patarčić

Ima li prilike za ljepši oproštaj? Otići na mjestu kojeg najviše voliš i mjestu najveće pobjede, središnjem terenu Wimbledona, protiv velikog šampiona, čovjeka koji je bio nasljednik na tronu najvećeg svjetskog turnira... Unatoč tri seta za Hewitta, 6:2, 6:3 i 6:4, Goran Ivanišević otišao je s terena sretan. Sa smiješkom na licu, u desetki nogometne reprezentacije, sa sjećanjem na sve velike pobjede.

Današnji meč može se opisati u nekoliko riječi. Lleyton Hewitt bio je jednostavno prejak, prebrz, prekoncentriran... Goran je sve sažeo rečenicom koju je izgovorio početkom drugog seta: "Sve što pokušam - vrati." Australac je riješio posao uz dva breaka u prvom setu, po jedan u drugom i trećem, te čvrsto držanje servisa, bez suočavanja s break-loptom. Napisati sve o ovom meču nije komplicirano...

Napisati sve o tako velikoj karijeri u samo nekoliko odlomaka nije moguće. Goran je otišao kao pobjednik, po ATP-evoj statistici s ukupno 600 dobivenih mečeva u karijeri, a po njegovoj s jednim manje. Nije bitno, jedan neće napraviti razliku, čak i ako je brojka okrugla. Otišao je s 22 naslova na Touru i još 27 finala, s najmanje četvrtfinalom na sva četiri Grand Slam turnira, s dvije olimpijske bronce iz Barcelone 1992., s pozicijom drugog tenisača svijeta iz srpnja 1994...

Nakon nezaboravnog Wimbledona 2001. htio je doći još samo jednom, nadao se 2002. i otvaranju turnira na središnjem terenu, ali rame i ruka tada ipak nisu dopustili. Ipak, vratio se kao nepobijeđeni pobjednik, u drugom ovogodišnjem meču na središnjem terenu i sjajnom nastupu protiv Mihaila Južnjog, izdržao je i pet setova na "dvici" protiv Filippa Volandrija, a onda nije mogao protiv jednog novog velikog, devet godina mlađeg, nekadašnjeg prvog igrača svijeta.

Danas uopće nije bilo bitno. Sve najvažnije Goran je napravio ranije, sve velike pobjede i bolni porazi već su pripadali prošlosti i nije bilo presudno kako će ovo završiti... Oprostio se na najdražem terenu, kojeg će uvijek pamtiti po držanju trofeja 2001., a nakon što se dogodio posljednji poen - ostat će samo sjećanja i velika praznina.

Nadomjestiti Gorana jednostavno neće biti moguće. Ni u hrvatskom, ni u svjetskom tenisu, gdje su danas emocije, govor ili potez "bez kočnice", samo iznimka. Kako je prije neki tjedan rekao John McEnroe: "Tenisači su danas previše robotizirani"... Goran nikad nije bio, i zato će teško biti naći novog.

Pratiti ovaj i svaki sljedeći Wimbledon bez njega na terenu bit će neobično, možda mirnije i lakše po živce, ali ipak dosta teže...

Na kraju dugog puta - zbogom, veliki majstore. I hvala za sve.