Nenadić nakon velike štafetne bronce: 'Ne volim se ograničavati, možda idući put budemo još bolji'

Hrvatska plivačka reprezentacija iza sebe ima vrlo uspješne dane na Europskom prvenstvu u Parizu. Nakon brojnih osobnih i nacionalnih rekorda, finala Jere Hribara na 100 metara slobodno i odličnih pojedinačnih nastupa, najveći rezultat stigao je u štafeti 4x100 metara slobodno, koja je osvojila brončanu medalju.

U jakoj konkurenciji Hrvatska je do odličja stigla u sastavu Jere Hribar, Vlaho Nenadić, Vili Sivec i Toni Dragoja. Riječ je o prvoj hrvatskoj štafetnoj medalji na europskim prvenstvima u velikim bazenima nakon 18 godina. Posljednju je Hrvatska osvojila 2008. u Eindhovenu, kada je broncu uzela mješovita štafeta.

Jedan od članova pariške štafete, 20-godišnji Vlaho Nenadić, nakon osvajanja medalje govorio je za Sportske novosti. Dubrovčanin nije skrivao zadovoljstvo rezultatom, ali ni vjeru da ova generacija može napraviti još više:

"Ponosan sam. Na dečke, na sve, ne želim nikoga preskočiti. Za ovakav uspjeh se moralo i više od jedne stvari poklopiti. Prošlo je 18 godina od zadnje medalje u štafetama. Cijela jedna generacija. Nadam se, ma ne nadam se, siguran sam da ćemo zadržati ovaj tempo kakav smo sad uhvatili. Svi su plivali fenomenalno. Od Jere, Vilija i Tonija koji je odradio super rezultat s 47.11. To je fenomenalno. Zahvaljujem svojem treneru Franu Ćiraku, plus podrška doma od obitelji, od djevojke, jako dobrih prijatelja. Ne smijem nikoga preskočiti, da ne bude problema. Presretan sam."

Nenadić je otkrio i da njegova obitelj nije bila na tribinama jer nisu uspjeli nabaviti ulaznice za finale:

"Htjeli su, ali nije bilo u datom trenutku ulaznica. Odnosno, samo još za kvalifikacije, tako da na kraju nisu išli. Makar, ne volim još taj dodatan pritisak. Mirniji sam kad su doma."

Govorio je i o samoj štafeti te činjenici da mu nije važno tko pliva u susjednoj stazi:

"Iskreno, mene briga tko pliva pokraj mene. Pliva li do mene Mađar, pliva Rus ili Michael Phelps, boli me briga. Ja imam svoju prugu, "unutra" sam i kako se kaže "bacam se na glavu". Ne volim ja nikoga dizati na pijedestal. Naravno, poštujem ja svakog sportaša, svi su tu zasluženo i plivaju takve, vrhunske rezultate, svi oni koji su bolji od mene. Respekt, ali ne volim se ograničavati time. Sad je bila bronca, možda idući put dobijemo nešto bolje. Možda isto, a možda budemo lošiji, tko zna, ali ovo je vrhunska momčad i samo treba razmišljati pozitivno. Bez ograničavanja, nema potrebe. Od toga nema koristi."

Nenadić se osvrnuo i na napredak hrvatskog sprinta te činjenicu da je prije nekoliko godina bio najmlađi među iskusnijim reprezentativcima:

"Meni su sad 20 godina, a prije nekoliko godina kada sam upoznao ovu ekipu, ja sam njima dijete bio. Jer ovdje ima ljudi koji su godište 1998. Miljenić ili Amina Kajtaz Pinjo je 1996. Ono, gledali su me kao dijete, a sad smo došli da smo al pari, za neke zrele razgovore. Vjerujem i da je izbornik Kuterovac vjerovao u mene, prepoznao neki potencijal u meni. I njima hvala ovim putem. Nije uvijek baš bilo lako. Prošle godine u Singapuru na Svjetskom prvenstvu, nije bilo spektakularno. Ja sam toga svjestan i rijetko je tko tada o nama pisao pozitivno, u smislu da imamo super momčad. Trebalo je ostati dosljedan, tako da i svima njima hvala."

Štafete imaju posebnu vrijednost u sportu poput plivanja, u kojem većinu godine sportaši treniraju individualno:

"Plivanje je samački sport. Svi mi treniramo sami. Ovakva natjecanja su prilika za druženje, pa tijekom priprema, kada smo mi konačno skupa. Ima nas različitih. Ima socijalnih leptira, ne mogu za sebe reći da sam previše socijalni leptir, ali drago mi je biti dio momčadi, taj duh."

Za kraj je govorio o ljubavi prema svojoj domovini:

"Ja sam prije svega domoljub. Obožavam svoju državu Hrvatsku i sve što se tiče Hrvatske. Sve! Bitna je ta pripadnost. Mislim da tako treba biti. Volim i Boga, volim i Domovinu, te sve hrvatsko. Imam prijatelja koji je u Hrvatskoj vojsci. Ja sam za sve što se tiče Hrvatske. Ne treba od toga bježati. Ima ljudi, i mladih ljudi koji bježe od tradicionalnog, ne osjećaju pripadnost. Vazda treba osjećati boje svoje zastave. Mnogi su ljudi dali živote za tu zastavu, treba biti ponosan na to, na te ljude i na tu zastavu. Kad si u momčadi, ekipi, sa svojima, pa tako i u štafeti, sve se tada lakše podnosi, podijeljen je pritisak, lakše se utrkivati. Osloniti se na svoje kolege, to je lijepo. Mislim da je to jedna od bitnijih stvari."