Prve poratne igre

Službeni rezultati osvajača medalja na ZOI St. Moritz 1948.

Poslije sjajno organiziranih ZOI u njemačkom Garmisch Partenkirchenu 1936. težak zadatak nadmašivanja tog, tada veličanstvenog uspjeha, četiri je godine kasnije pripao japanskom Sapporu. Zahuktavao se već, međutim, Drugi svjetski rat, a zbog sukoba s Kinom Japanci su dvije godine ranije priznali kako ipak neće moći ponuditi svoju organizaciju. Odlukom Međunarodnog olimpijskog odbora zamijeniti ih je trebao švicarski St. Moritz, no rat je periodično rastao i u Europi, pa ni Švicarci, a kasnije niti "volonter" Garmisch Partenkirchen, nisu uspjeli organizirati pete ZOI.

Konačan svršetak rata i kakva-takva gospodarska stabilizacija ponovno su 1948. organizaciju ponudili Švicarskoj; osim što je u ratu bila neutralna, imala je i već izgrađene sportske objekte, koje je samo trebalo ponešto doraditi i osuvremeniti. Relativno teške poratne prilike nisu "okrnjile" broj natjecatelja, ali je zato za razliku od Garmischa posjetitelja bilo iznimno malo. S Igara su zbog velikih poteškoća izazvanih ratom izostali Japan i Njemačka, no glavnina se ostalih reprezentacija ipak pojavila podno Retijskih Alpa.

Najveću ekspanziju u odnosu na posljednje Igre doživjelo je alpsko skijanje. Ženskoj i muškoj konkurenciji dodani su spust i slalom, što je izazvalo drastično povećanje interesa za ovaj sport, kako sportaša, tako i gledatelja. Francuz Henri Oreiller doskijao je u muškoj konkurenciji do zlata u spustu i kombinaciji, no u pohodu na treću najsjajniju kolajnu u slalomu spriječili su ga Couttet i Reinalter - završio je treći.

Napeto i neizvjesno žensko natjecanje obilježila je pak američka alpinka Gretchen Fraser. Mlada Amerikanka prepoznatljiva po dugim pletenicama osvojila je kombinacijsko srebro i slalomsko zlato, s time da je u drugoj slalomskoj vožnji iskusila malu neugodnost. Pobijedivši u prvoj vožnji kao posljednja se pripremala za start i napetu borbu za zlato, kada su tehnički problemi sve prolongirali za čak 17 minuta. Unatoč velikom prekidu u tako važnom trenutku ipak je uspjela stazu odvoziti najbolje i zadržati prvo mjesto, osvojivši tako premijernu američku olimpijsku skijašku medalju.

Pobjeda u spustu pripala je domaćoj skijašici Hedy Schluneger, dok je kombinacijsko zlato otišlo u najuspješniju zemlju ženskog programa alpskog skijanja - Austriju (Trude Beiser).

Skandinavci niti u St. Moritzu pak nisu prepustili primat najboljih u nordijskim disciplinama. Nakon što su prvim trima Igrama dominirali Norvežani, ovoga su puta veliku konkurentnost konačno potvrdili i švedski trkači, obranivši na koncu trijumf iz Garmischa.

Martin Lundström stao je uz bok alpincu Orelieru osvojivši zlato na 18 km i u štafeti 4 x 10 km. Švedski uspjeh na 18 km podebljali su i Östensson i Eriksson, dok su medalje pobrali i na 50 km - zlato je pripalo Karlssonu, a srebro Erikssonu. Jedinu preostalu pojedinačnu medalju osvojio je na 50 km finski trkač Vaninnen, a apsolutnu dominaciju Šveđani su potvrdili deklasiravši srebrne Fince i brončane Norvežane u štafetnoj utrci 4 x 10 km.

Ono što im je izmaknulo u skijaškom trčanju Norvežani su zato nadoknadili osvojivši sve tri medalje na olimpijskoj skakaonici. Sjajni pobjednik Igara 1932. i 1936. Birger Ruud skakao je i u dobi od 36 godina (na Igre je došao u svojstvu trenera, no pogled na veličanstvenu skakaonicu ipak ga je primorao na promjenu mišljenja), te na koncu bio pobijeđen jedino od sunarodnjaka Pettera Hugsteda.

Dok je svijet umjetničkog klizanja "plakao" za neviđeno gracioznim izvedbama Sonje Heinie, na scenu je stupila Kanađanka Barbara Ann Scott i dostojnu ju zamijenila - prikazala je savršeno tehnički lijepo i dojmljivo klizanje i zasluženo se okitila zlatom. Uvjerljivu pobjedu odnio je i u muškoj konkurenciji Richard Button. Mlađahni 18-godišnji Amerikanac prezentirao je nešto što se do tada činilo nemogućim - program krcat skokovima i akrobacijama, a uz visoki je tempo čitavo vrijeme klizao perfektno. Natjecanje parova pripalo je Belgijcima Micheline Lannoy i Pierreu Baugnietu, koji su se time upisali u povijest kao osvajači prve zlatne belgijske olimpijske medalje.

Pored Sonje Heinie, još su se s jednim velikim Norvežaninom morali oprostiti "nordijski kraljevi". Sedmerostruki olimpijski odličnik Ivar Baalagrund oprostio se od aktivne karijere brzog klizača, no dostojno ga je zamijenio tercet Helgensen - Farstad - Liaklev, trijumfiravši na 500, 1500 i 5.000 metara. Zlato na 10.000 metara pripalo je Šveđaninu Seyffarthu, dok su bronce otišle Fincima Parkkinenu i Lammiju

U natjecanjima boba situacija je ostala ista kao i na igrama prije 12 godina. Veoma slično rivalstvu Šveđana i Norvežana u nordijskim disciplinama u bobu su se "tukli" Švicarci i Amerikanci, ponovno podijelivši medalje. Amerikanci ipak nisu uspjeli obraniti zlato koje su u Garmischu osvojili u dvosjedu, no zato su Šveđanima vratili istom mjerom "ukravši" im trijumf u četverosjedu.

Najveća atrakcija Igara bio je pak skeleton, koji je po drugi puta bio uključen u olimpijski program; sljedeći put će priliku dobiti tek u Salt Lake Cityju 2002. Pobjednik iz St. Moritza 1928. Jennison Heaton naslov je predao u ruke Talijana Bibbije, a nevjerojatan podvig uspio je napraviti Amerikanac John Heaton, dvadeset godina nakon St. Moritza 1928. obranivši osvojeno srebro.

Hokejski turnir pak ni nakon 12 godina nije donio velike promjene. Kanađani su vratili zlatnu kolajnu koju im ju u Garmischu uzela Velika Britanija, premda nisu iskazali preveliku dominantnost koju se prezentirali u prvih nekoliko Igara. Srebrno odličje pripalo je reprezentaciji Čehoslovačke, u čijim je redovima odlične igre pružio Jaroslav Drobny (osvajač Wimbledona 1954.), dok je brončano odličje zasjalo oko vrata domaće švicarske ekipe.

Fotografije u tekstu: Olympic.org