Prkos i galama, a zgrada propada...

Već mjesecima nas šiba konstantno medijsko inzistiranje kako "politika želi Hajduka za prvaka". Uvijek iz istih pera i s istih pozicija, već mjesecima se prebire i palamudi o tome "tko za koga navija na Markovu trgu", "koji je ministar obojan u koju boju", "čija politička opcija će pobijediti na terenu" i slične nebuloze koje kod "malog čovjeka" iz tjedna u tjedan stvaraju gorčinu i odbijaju ga od (našeg) nogometa.

Jer nogomet je, eto, tek zabava Sanadera, Mesića, Bandića, Primorca i ostalih naših "gazda" u vrijeme dok se odmaraju od "integracija i medijacija". Sve ono što iz tjedna u tjedan gledamo na HNL-travnjacima zapravo je samo unaprijed namještena predstava koju je "netko gore" izrežirao i smije se u lice svima nama koji se iz tjedna u tjedan potucamo po neudobnim tribinama i naivno smatramo da golove daju Kalinić, Mandžukić ili Sharbini.

Ta sveopća kakofonija u kojoj se do besvjesti i besmisla analizira koji je igrač "podigao nogu" da bi neki Hajdukovac/Dinamovac neometan zabio, koji je klub čiji "satelit", koji lokalni političar je Hajdukovac, a koji Dinamovac, zašto je ovaj dobio žuti karton, a onaj drugi nije - postala je toliko degutantna da je izmorila i sve one najtvrđe i najluđe koji vjeruju da se još uvijek može gledati malo nogometa i raspravljati o njemu. A ne o sucima, političarima, mecenama, sivim eminencijama, stranački dresovima, huljama i lopovima.

Sva ta sila naših internih nepovjerenja, prozivanja i upitanja prstom u onog prijeko, minulih su se tjedana slomila na leđima hrvatskih sudaca. Svaki njihov korak secira se do razine atoma, svaki (ne)dosuđeni prekršaj, krivo izveden aut, ponovljeni slobodni udarac - automatski znače i njihovu obojanost u ovu ili onu boju. Postalo je gadljivo koliko se treneri i igrači svih hrvatskih klubova skrivaju iza sudačkih odluka. Da, suci griješe, ali ni približno toliko koliko griješe igrači, treneri, sportski direktori i predsjednici.

Dinamo je zatražio inozemne suce za utakmice s Hajdukom i ulovio sam sebe u klopku licemjerja i dvostrukih standarda. Kad je Hajduk prije nekoliko sezona tražio istu stvar, Dinamo je tu ideju ismijao i stao u obranu naših sudaca. Isti onaj Damir Vrbanović, koji danas kaže "ako svi želimo pošteno suđenje, zašto je onda netko protiv stranih sudaca", tada je Hajdukovu ideju proglasio "sramotnom za hrvatski nogomet". Bez trunke srama, Vrbanović se danas žestoko zalaže za ono što mu je ne tako davno bilo "nepotrebno i nezamislivo".

S druge strane, Hajduk, koji je minulih godina često bio predvodnik sveopće hajke na naše suce - danas je njihov najžustriji odvjetnik. Zašto? Zaista, ako Hajduk nema niti želi sudačku pomoć (što je mnogo puta ove sezone izrekao), zašto je apriori protiv toga da inozemni suci sude derbije u završnici sezone?

Iz samo jednog jedinog razloga. Prkosa. Inata prema Dinamu kojemu se želi poručiti "nismo mogli mi, e nećete ni vi". Nisu u Hajduku odjednom postali ljubitelji svih onih ljudi koje su godinama optuživali za pomoć Dinamu, niti su odjednom promijenili svoj davni stav kako sudačka organizacija nije ustrojena kako treba. Nego jednostavno - Hajduk ne želi ništa što želi Dinamo. A Dinamo ne želi ništa što želi Hajduk.

I to je najveća tragedija našeg nogometa. To je najveća zapreka bilo kakvom razvitku naše lige i poboljšanju kvalitete nogometa, organizacije natjecanja i razine suđenja. Što god se dogodilo jučer, danas i sutra, Hajduk će stvari gledati u jednoj boji, Dinamo u drugoj. Pa će Dinamova ideja da se umjesto Lige 16 igra Liga 10 u Splitu biti odbačena jer je - Dinamova. A Hajdukova ideja o smanjenju broja stranaca u klubovima automatski biti odbijena u Maksimiru jer je - Hajdukova.

Dok Hajduk i Dinamo tjeraju prkos jedan drugome, cijenu plaća hrvatski klupski nogomet. Umjesto da budu lokomotive razvoja hrvatskog prvenstva, Hajduk i Dinamo postaju njegovi grobari. Umjesto da zajednički istupe s ultimatumom "nećemo Ligu 16, jer će nas uništiti", umjesto da zajedno zavape "prestanite galamiti na suce, ako i griješe - to je ljudski", umjesto da u medijima ističu zdrave i pozitivne stvari i rade na razvoju našeg klupskog nogometa iz kojeg će i sami na kraju profitirati, oni radije guraju svoje bijedne, sitne klubaške interese i bezobzirno gaze svaku ideju i svaki argument koji dolazi iz suprotnog tabora.

Kad bi Zdravka Mamića uistinu zanimalo poštenje, onda bi pozvao Fredija Fiorentinija da se zaključaju u prostoriju i zajednički odaberu tri imena koja će suditi tri preostala derbija. Zajedno bi sazvali konferenciju za novinare i rekli: "Zajednički smo odabrali ovu trojicu sudaca, dajemo im potpuno povjerenje i vjerujemo u njihovo poštenje. Neka sude najbolje što znaju, mi smo ih zajednički odabrali i preuzimamo odgovornost za njihovu izvedbu".

Da je Fiorentiniju uistinu stalo do boljitka hrvatskog nogometa, onda bi pozvao Mamića da se zaključaju u prostoriju i zajednički napišu tekst u kojemu će osuditi besmisleno širenje prvoligaškog društva koje će isprazniti ionako prazne tribine i HNL opet dovesti u situaciju da se ne zna koliko će klubova završiti prvenstvo. I ultimativno - najviše gubitaka proizvesti upravo Hajduku i Dinamu.

Kad bi se Hajduk i Dinamo prestali ponašati kao dva razmažena derišta koja svojom kuknjavom i dernjavom uništavaju život svojih i još 10 drugih obitelji u istoj zgradi, možda bi i ta zgrada stigla razmišljati o svojoj fasadi, ojačavanju temelja, promjenama derutnih instalacija i gradnji novih elitnih stanova. Umjesto toga, dok sve stanare boli glava od njihove dernjave, fasada propada, temelji popuštaju, instalacije prijete katastrofom, a umjesto elitnih stanova dograđuju se šupe za nove i još siromašnije stanare...