Dio slagalice koji je nedostajao

Svatko tko prati karijeru Ivana Ljubičića vjerojatno ima neki meč ili trenutak kada je posljednjih godina, kada Ivanu nije išlo kao u najboljim danima, pomislio "a zašto se još uvijek muči kada je očito da više ne ide?" Bilo je tu teško razumljivih poraza za tenisača Ljubičićeve kvalitete, nešto problema s ozljedama, problema s motivacijom, a sve skupa odavalo je sliku čovjeka koji više nikad neće do nečeg velikog. Sumnjičavih je bilo puno, nanizalo se previše zabrinjavajućih rezultata i još više od toga, previše zabrinjavajućih Ivanovih mečeva da bi optimizam imao pravu podlogu.

Iz razdoblja Ivanovog pada, svatko tko ga je gledao na lošije dane, kakvih je kroz 2007. i '08. bilo previše, bio bi ili vrlo zbunjen ukoliko zna koliko Ljubo može ili sasvim potopljenih nada da je ono što se dogodilo unatrag dva tjedna još uvijek moguće. Za Ljubu je u najboljim danima karijere bilo nezamislivo da na sebi dragim dvoranskim turnirima rano gubi od Granollersa i Ouanne ili da se na zemlji muči s Gimeno-Traverom, možda i najdefanzivnijim tenisačem kojega sam ikada vidio - a sve to događalo se prije nepune dvije godine.

Naravno, u takvim danima je "a zašto se još uvijek muči?" bilo često u mislima. Negdje u prvoj polovici prošle sezone i Ljubo je progovorio o svom padu, u mislima je bio čak bio prekid ukoliko stvari ne krenu u boljem smjeru, a blizu 80. mjestu na svijetu perspektive nisu bile baš sjajne.

Srećom, svi smo se prevarili.

Priča o boljem Ljubičiću, koji se više nije sudarao s linijskim sucima utaboren iza osnovne crte, bez puno inicijative u igri, počela je lani upravo u Indian Wellsu, kada je iznenadio dolaskom do četvrtfinala i probudio nadu da još nije rekao svoju zadnju. Nakon toga je još triput bio četvrtfinalist na Masters 1000 turnirima, potkraj sezone osvojio je Lyon, gdje je 2001. slavio i prvi ATP naslov u karijeri, a sve to bila je dobra podloga, začinjeno s povratkom među prvih 30 na svijetu.

Naravno, od slike tenisača koji se vraća do prikazanog u proteklih deset dana tijekom kojih je svladao trojicu članova Top 10 društva (Đoković, Nadal, Roddick) bio je još dug put. Vjerovati u Ljubičićevu pobjedu na nekom Masters 1000 turniru nakon igračkog pada i dalje nije bilo realno, no kao što smo prije devet godina vidjeli u wimbledonskom slučaju Gorana Ivaniševića, igrač koji ima kvalitetu može uzeti nešto veliko i nakon što se već činilo da je ono najbolje iza njega.

Kako se dosta toga u hrvatskom tenisu uspoređuje s najvećim i kad treba i kada ne treba, tako se i između Goranovog Wimbledona i Ljubičićevog Indian Wellsa može naći nekoliko poveznica. I jedan i drugi su na najveći naslov u karijeri čekali i predugo, Goran nakon tri izgubljena wimbledonska finala i dosta uspjeha na ostalim Grand Slam turnirima, a Ivan nakon tri gubitka Masters 1000 finala u najboljim danima karijere, uz još puno dobrih rezultata na turnirima tog ranga.

Ivan, naravno, nije došao baš toliko iz drugog plana kao Goran prije nepunih devet godina u Wimbledonu, no u poziciji u kojoj je bio početkom Indian Wellsa, nije ga se svrstavalo čak ni među favorite za naslov iz sjene. Iako Masters 1000 turnira ima čak devet kroz sezonu, rijetkost je da ih osvoji igrač koji nije među prvih 20 na svijetu, posljednji prije Ivana bio je David Nalbandian u studenom 2007. u Parizu - što dodatno naglašava neočekivanost ovog naslova i vrijednost Ljubičićevog uspjeha.

Nije Grand Slam titula, s izuzetkom četvrtfinala Australian Opena i polufinala Roland Garrosa 2006. Ivan na Grand Slam turnirima ni u najuspješnijim danima karijere nije ostvarivao koliko je mogao, ali ima veliku težinu - s obzirom na koncentraciju kvalitete, na Masters 1000 turnirima do naslova moraš proći težak put, a ukoliko uspiješ, to ne može biti slučajno. Poučak o Nalbandianu koji je bio posljednji izvan kruga prvih 20, a po talentu i on vrijedi puno više od toga, govori da tenisač koji nema kvalitetu jednostavno ne dolazi do kraja na nekom turniru ovog ranga.

Kao i Goranu Ivaniševiću s wimbledonskim naslovom, Ljubičiću je pobjeda u Indian Wellsu poslužila kao kruna karijere, u kojoj je nakon olimpijske medalje i osvojenog Davis Cupa još nedostajala pojedinačna titula ove težine, koju je mogao uzeti i ranije. No, nikad nije kasno, a sada kada je konačno ima, do kraja karijere moći će biti još rasterećeniji i još više uživati u igri.

Za koliko će to biti dovoljno, meni više nije ni osobito bitno - iako bi bilo sjajno da se Indian Wells ponovi još koji put. Što god napravio, ništa neće pomutiti sliku o Ljubičiću kao velikom tenisaču kojem više ne nedostaje nijedan dio slagalice uspješne karijere.