Klupska forma ili reprezentativni status?

Izbornicima je, dakako najlakše kada su to isti ljudi - nitko neće Bilića pitati zašto igra Darijo Srna, jer ne samo da je kapetan hrvatske reprezentacije i standardni desni bočni niz godina, već je i kapetan četvrtfinalista Lige prvaka, ikona i prvo ime snažnog Šahtara.

No, ako protiv Gruzije pogriješi Josip Šimunić, Bilić će biti kriv jer se odlučio za igrača koji ne igra u klubu. Ako, pak, jedanaesterac skrivi Dejan Lovren, Bilić će biti kriv jer se odlučio za igrača s puno manje iskustva u reprezentaciji. Bez obzira što će Bilić tu i slične takve odluke donijeti na temelju onoga što vidi i osjeti na treningu, kritičare neće zanimati objašnjenje - oni će znati da je trebalo drugačije. Bilića u takvim situacijama neće nitko pohvaliti ako dobro izabere, ali bit će kriv ako pogriješi. Milina izborničkog posla.

Bilić je u svom višegodišnjem mandatu pokazao da uglavnom ima jako dobar osjećaj za balans između vjere pojedincima koji su mu se već odužili i pružanja prigoda svježoj krvi. Na trenutke je u drugom kvalifikacijskom ciklusu ispao iz tog kolosijeka, previše je vjerovao onima koji su ga oduševili u prvom ciklusu, no gledajući cijeli mandat, Biliću se zaista ne može prigovoriti da nije spreman na promjene. Iz reprezentacije se ne ispada lako, ali isto tako, to nije zatvoren krug u koji se ne može ući. Dokazuju to primjeri brojnih pojedinaca koji su dobivali prigode, ne samo u prijateljskim, već i važnim utakmicama čak i kada nisu imali puno (ili uopće) reprezentativnih nastupa u nogama. Dovoljno se prisjetiti prvih Bilićevih utakmica i prigode Modriću, Ćorluki, Eduardu...

Ali istodobno, Bilić je uvijek bio odan nosiocima igre, bez obzira na trenutni klupski status. Prošle jeseni Slaven nije bio sretan što Niko Kranjčar ne igra, ali svjedno mu je vjerovao i za to je bio nagrađen - Niko je bio najbolji i najefikasniji reprezentativac u tom razdoblju.

Dvoboj s Gruzijom bit će novi ispit po tom pitanju. Iako većina reprezentativaca nema problema sa statusom u klubu, nekoliko je otvorenih pitanja gdje će Bilić morati odgovoriti vjeruje li više svom instinktu, onome što vidi na treninzima, vjeruje li više onome što je do sada vidio u reprezentativnim utakmicama ili vjeruje više onome što ti igrači pružaju proteklih mjeseci u svojim klubovima.

Šimunić - Lovren - Ćorluka

Iako ni Ćorluki ove sezone u Tottenhamu ne cvjetaju ruže, pa je privremeno izgubio status prvotimca, a u prvom dvoboju s Milanom zaradio je i malo težu ozljedu, Ćorluka ipak u nogama ima 15 nastupa ove sezone što bi u kombinaciji s njegovim reprezentativnim statusom kod Bilića (43 nastupa u Bilićevih 50 utakmica) trebalo garantirati mjesto jednog od dvojice stopera.

No, druga pozicija ultimativni je primjer dvojbe iz naslova ovog teksta.

Josip Šimunić nedavno se tek vratio na trening Hoffenheima nakon suspenzije zbog nezalaganja, zadnji nastup od prve minute imao je još davnog 2. listopada u porazu od Mainza (2:4), a u protekla dva mjeseca odigrao je tek 45 minuta u uvjerljivom porazu protiv Bayerna.

S druge strane, Dejan Lovren standardni je prvotimac Lyona, skupio je 28 nastupa ove godine (26 puta starter), uključujući primjerice dvoboje protiv Cristiana Ronalda i društva u Ligi prvaka. Gledajući samo njihove klupske nastupe, klupske statuse, same utakmice pa čak i klubove u kojima igraju, Lovren bi trebao biti lagani izbor.

No, druga strana medalje kaže sljedeće - Šimunić je s 84 nastupa najiskusniji igrač ove generacije, jedan od lidera u svlačionici i igrač koji je prošao desetke važnih i teških utakmica kao što je ova koja čeka Hrvatsku u Tbilisiju. Igrački, Šimunić je odigrao puno odličnih utakmica za Hrvatsku, kojima je izbrisao neku pogrešku ili nesmotrenost koje su njegov trademark podjednako kao i odličan skok ili duel igra. Lovren je, pak, za Hrvatsku odigrao tek šest utakmica, samo jednu i to rezultatsku nevažnu kvalifikacijsku (Kazahstan, 14. listopada 2009.).

Klupska forma govori jedno, reprezentativni status nešto drugo - hoće li Biliću presuditi treninzi?

Kranjčara pritišću mlađi

Sa samo 26 godina na leđima Niko Kranjčar je već starosjedilac u reprezentaciji - iza njega su čak 62 nastupa, s 15 pogodaka dijeli četvrto mjesto na vječnoj ljestvici strijelaca. Izvrsnim nastupima u dresu reprezentacije prošle jeseni pokazao je kako je u najboljim igračkim godinama, da je moćan i raspoložen, i da je dodatna klasa Bilićeve squadre. Kranjčar je najkonkretniji hrvatski veznjak proteklih godina po asistencijama i golovima, s njim Hrvatska ima bolji posjed, opasnija je po gol, teže gubi loptu, lakše mijenja stranu, napadači dobivaju više dobrih lopti.

Zbog svega toga, a prvenstveno zbog odličnih nastupa na jesen kada također nije igrao u Tottenhamu, nitko neće sada sporiti njegovu poziciju u prvih 11. No, je li realno očekivati da Niko s tek četiri starta ove sezone (i 10 ulazaka s klupe) može uvijek biti dobar i kvalitetan kao što je bio za Hrvatsku u Izraelu ili za Tottenham u dvije utakmice kada je zabio prekrasne golove za pobjedu?

A ne bude li pravi u dvije utakmice protiv Gruzije - što nije lako biti bez utakmica u nogama, posebno zbog fizičkih zahtjeva - Biliću će se dodatno otežati posao. Naime, Kranjčara pritišću momci koji igraju redovito i dobro u klubovima, prvenstveno Rakitić, Perišić i Iličević. Reprezentativni status samo je jedan od razloga zašto bi Niko ovoga ljeta trebao pronaći klub u kojem će igrati.

Pomicanjem Srne u obrambeni red Bilić je dobio jedno mjesto više u veznom redu, pa više ne mora nužno birati između Rakitića i Kranjčara jer trenutno bi obojicu bilo teško ostaviti izvan sastava. Kranjčara zbog onoga što pruža u dresu reprezentacije, Rakitića zbog toga kako igra u Sevilli proteklih tjedana. No, Rakitić i Kranjčar na krilima nisu Bilićev idealni scenarij, Hrvatska s njima nema prodornost, ima samo posjed lopte. Bilić ima mogućnost Kranjčara staviti na polušpicu (protiv težih suparnika) ili Rakitića u sredinu vezne linije (protiv lakših suparnika), no u najvećem broju slučajeva morat će ili birati između njih dvojice ili žrtvovati brzinu za kreativnost.

Iako nema još niti jedan nastup u dresu A reprezentacije, Ivan Perišić ozbiljno kuca na vrata - u 27 nastupa u belgijskog ligi, Perišić je zabio 16 golova i skupio osam asistencija. Odlično u Kaiserslauternu igra i Ivo Iličević koji je u 20 nastupa u Bundesligi zabio pet golova uz šest asistencija. Taj dvojac nudi više eksplozivnosti i brzine od Kranjčara (i Rakitića), pa će pritisak na 'kreativna' mjesta u srednjem redu itekako porasti u narednom razdoblju. Sjajno je to za Hrvatsku, ali otvara nova pitanja za Bilića.

Gužva u napadu

Ako gledamo dosadašnje nastupe i status u reprezentaciji, poredak napadača bi izgledao ovako: (bez ozlijeđenog Olića): 1. Eduardo, 2. Petrić, 3. Mandžukić, 4. Jelavić, 5. Kalinić, 6. Lakić.

No, ako gledamo samo ovosezonske nastupe u klubovima, poredak bi bio (otprilike) ovakav: 1. Jelavić, 2. Petrić, 3. Lakić, 4. Eduardo, 5. Kalinić, 6. Mandžukić.

A po onome što se iz nekih Bilićevih poteza i izjava moglo iščitati, recimo da njegov poredak u glavi - kada bi svi bili u svojoj top formi - izgleda (otprilike) ovako: 1. Eduardo, 2. Kalinić, 3. Mandžukić, 4. Jelavić, 5. Petrić, 6. Lakić.

Drugim riječima, u napadu vlada prilična zbrka, posebno kada Eduardo ima problema s ozljedama (kao što ima sada) jer su on i Olić inače Bilićev uvjerljivo prvi izbor.

Kalinić ima iza sebe odličan nastup protiv Češke, dva lijepa pogotka i Bilićevo zadovoljstvo što je dobio čvrstog napadača koji može zabiti glavom i koji igra u fizički zahtjevnoj ligi. No, to isto vrijedi i za Jelavića, koji igra više i zabija češće. No, Kalinić igra u puno jačoj ligi, a svatko tko je vidio kako Blackburn igra priznat će da pet pogodaka nije loša brojka. No, Jelavić je zabio pobjednički gol u Liga kupu ovog vikenda, dok Kalinić nije startao od 12. veljače. I tako se može još neko vrijeme, pro et contra, ali teško ijedan argument može biti bolji od onoga što Bilić vidi i osjeti na treningu.

Je li standardnost mit

Kada se tijekom slabijih rezultata počnu povlačiti kritike raznih stručnjaka oko nekog aktualnog izbornika, jedan od prigovora obično jest "moraju igrati igrači u najboljoj formi". Isto tako, dok traju "natječaji" za izbornika, ili dok netko tek najavljuje svoj mandat, onda obično tvrdi kako će kod njega igrati "samo oni koji su standardni u klubovima".

No, praksa je pokazala da izbornici koji vjeruju svojim najboljim igračima, bez obzira na status u klubu, od toga profitiraju. Miroslava Blaževića, realno, nije diralo kakav status u klubu ima Asanović, nije ga diralo ako je Šuker u golgeterskoj krizi (ako je ikad bio), nije ga diralo ako Boban malo grije klupu zbog žestoke konkurencije ili ako je Ladić primio nespretne golove u Dinamu. Forsirao je one kojima je najviše vjerovao, one za koje je znao da su najbolji i vratilo mu se s fantastičnim trećim mjestom na svijetu.

I Biliću se vratilo povjerenje u Kranjčara, kao i većina drugih situacija gdje je vjerovao igračima bez obzira na klupski status ili trenutnu formu.

Zbog toga, Bilić bi trebao nastaviti s istom praksom - da igraju najbolji. Ne najbolji u zadnja dva tjedna ili dva mjeseca, nego najbolji po svojoj klasi (ako su fizički spremni).

Ako je zbog Šimunićevog neigranja u klubu Lovren trenutno bolji igrač, onda treba i igrati. No, ne treba igrati samo zato jer je standardan, a Joe nije.

Priznajte, nije izbornički posao uvijek lagan, čak ni kada imate slatke brige...