Bilić na rubu

Možemo mi pljuvati po igri Grčke koliko želimo, ali Grci su tako osvojili Europsko prvenstvo. Pitali su se i domaćini Portugalci dva puta kako ih je jedna limitirana, bunkeraška, dosadna momčad pobijedila na otvaranju i na zatvaranju tog Eura, ali Grci su u tome uspjeli. Uspavali su Grci posljednjih 15 protivnika, što je zaista respektabilan niz neporaženosti. I pobjedom nad Hrvatskom, plasirali su se na četvrto od posljednjih pet velikih natjecanja, uz pretpostavku da će posao odraditi i protiv Gruzije.

Stoga možemo lamentirati je li njihova igra prljava ili mudra, podla ili zrela, staromodna ili lukava, ali njima je izuzetno učinkovita. Jer sreće možete imati u tri utakmice, ali ne možete osam godina.

Poraz u Pireju zato nije tragičan sam po sebi, od Grčke očito mogu izgubiti i bolji od Hrvatske.

No, hrvatski nastup ipak jest "smak svijeta", što je izbornik Slaven Bilić najavio da ne može biti. Jest, ipak je tragedija jer u utakmici u kojoj je "išla na pobjedu", Hrvatska nije stvorila šansu. Niti jednu. Niti je izgledala kao momčad koja je može i zna stvoriti. I najgore, izgledala je kao momčad koja je ne želi stvoriti.

Da su Grci izašli na teren s papirom u kojem nude 0:0, Hrvatska je izgledala kao momčad koja bi to odmah potpisala. A to svjedoči da su sve najave o borbi za pobjedu bile laž, odnosno da nisu naišle na plodno tlo u glavama igrača. Baš kao što smo pisali prije utakmice, i baš kao što se dogodilo prije utakmice s Ukrajinom u Zagrebu, stručni stožer jednostavno nije bio dovoljno jasan pri iskazivanju cilja – da Hrvatska MORA pobijediti. "Je, idemo na pobjedu, ali nama paše i remi, Grci stvarno moraju ići na pobjedu"… sve se to obilo u glavu, jer Hrvatska po tko zna koji puta nije znala odigrati na rezultat.

I obistinilo se i to da bi bilo bolje da Grčka nije kiksala u Latviji, jer bismo barem znali po što idemo u Pirej.

No, psihološka priprema nije jedina u kojoj se pogriješilo.

Hrvatski je sastav na papiru ofenzivan, no najbolji sastav nikad nije nužno skup najboljih 11 igrača u reprezentaciji, ako figurice postavite tako da odgovaraju nekom sustavu, umjesto da sustav odgovara tim igračima ako već baš na tih 11 inzistirate.

Eduardo da Silva nije desno krilo, niti je polušpica, kao što nije ni Mario Mandžukić. Niti će Nikica Jelavić od njih dobiti upotrebljiv centaršut. I Bilić će se morati dobro potruditi da bi pronašao neku utakmicu gdje mu je takav sustav, tih nesretnih 4-2-3-1 koje hrvatski treneri vole forsirati iako gotovo u pravilu nemaju kvalitetnog, probojnog krilnog igrača zbog kakvih je takav sustav i "izmišljen", dobro funkcionirao. A još više će se morati potruditi pronaći utakmicu gdje su Dudu ili Mandžo odigrali veliku utakmicu na tim pozicijama, ili gdje je do izražaja došla ta mogućnost da s krila uđu u sredinu "na svoju nogu" i opale po golu.

Čemu ti eksperimenti? Bi li Davor Šuker dao gol u Pireju 1997. da je igrao tamo gdje je sinoć igrao Eduardo? Brazilski napadač naš je uvjerljivo i daleko najbolji golgeter i bez obzira na konstituciju, Eduardo se svih ovih godina pokazao puno kvalitetnijim u primanju lopte i zadržavanju iste kao istureni napadač, u kombinatorici s Modrićem i Kranjčarom, i iznad svega, u ulaženju u šanse i realiziranju istih, nego Jelavić i Kalinić zajedno. Zašto je onda potrošen na krilu?

Ovako je Hrvatska imala centarfora koji nije mogao dobiti upotrebljivu loptu jer nije bilo igrača koji bi prošao po krilu i centrirao, dobila je dvojicu napadača na krilnim pozicijama koji to ne znaju dobro igrati, i dobila je Niku Kranjčara na nedefiniranoj poziciji, a koji je trebao davati lopte u prostor tim krilima iako oni nisu igrači koji na taj način znaju stvarati prostor. Hrvatska je, praktično, imala jednog veznog i dva napadača manje nego što bi imala u, primjerice, 4-4-2 sustavu, koliko god to nelogično zvučalo.

Stoga, ta "napadačka" formacija uopće nije bila napadačka već promašena. Igrati napadački ne znači igrati s tri napadača – Barcelona gotovo da i ne igra s klasičnim napadačem – već znači imati plan napada, znači napadati s više igrača, znači stajati visoko, znači tražiti šansu i pogodak. Drugim riječima, Hrvatska uopće nije igrala napadački.

Teško je shvatiti uporno Bilićevo inzistiranje na raznim kombinacijama, a izbjegavanje povratka onome što mu je najbolje funkcioniralo – 4-4-2 iz prvog mandata. S igračima na pravim pozicijama. Ozbiljno je pitanje zašto hrvatski treneri općenito imaju tendenciju "kemijati" u bitnim trenucima, izmišljati toplu vodu protiv jačih suparnika. Shvatljivo je da je Bilić vidio određene mane prvog sustava i htio ih ispraviti, no način za to nije upogoniti sustav s još više mana.

I zbog takve krive psihološke i taktičke pripreme, ovoga je puta suvišno raspravljati o individualnoj krivnji. Bilić je očito momčad pripremao na grčke prekide i tu je došlo do pojedinačnih propusta; sigurno i ofenzivci nisu bili raspoloženi kao što se izbornik nadao i kao što mi imamo pravo očekivati od Modrića i Kranjčara, od Eduarda i Mandžukića, od Nikice Jelavića. No, ako Hrvatska nije u startu dobro posložena, pripremljena i usmjerena, onda je to odgovornost šefa.

Ni izbornik ni igrači nisu imali pravo na ovako slab nastup u ovoj utakmici. Čak i da nije bilo poraza u Gruziji gdje je Hrvatska odigrala jednako očajnu utakmicu (a dvije u kvalifikacijama su definitivno previše), čak i da nije bilo jednako bezidejnog susreta s Grčkom u Zagrebu, čak i da cijeli ovaj ciklus nije nasljednik onog englesko-ukrajinskog gdje također nismo vidjeli pravu utakmicu Hrvatske, Hrvatska u Grčkoj nije smjela odigrati ovako slabo. Jer je utakmica bila prevažna.

A sad, kad tom užasnom nastupu pribrojimo te prošle neuspjehe, onda je jasno da, kada bismo sutra podvukli crtu pod Bilićeve mandate, ocjena ne bi bila dobra.

Bilić je u Grčkoj izgubio povjerenje i velikog dijela navijača koji su mu do sada vjerovali i koji su se sada pridružili onom dijelu navijačkog korpusa koji strpljenja nema još od prošlog ciklusa odnosno početka ovog.

Je li izgubio i povjerenje igrača? Je li izgubio povjerenje HNS-a?

Odgovor na prvo pitanje saznat ćemo kada vidimo reakciju igrača protiv Latvije. Osim ako odgovor na drugo pitanje već u ponedjeljak ne bude "DA".

Bilićev ukupan rezultatski učinak nije loš kada se gledaju omjeri pobjeda i poraza, dapače, no ne može se sakriti činjenica da Hrvatska od 2008. godine nije odigrala pravu utakmicu ili barem da od tada nije ubilježila pobjedu u važnom i teškom susretu. Dva puta potop protiv Engleza i ukupno tri boda bez pobjede u četiri susreta s Grčkom i Ukrajinom slab su učinak sam po sebi, no igra prikazana u svim tim susretima nije štimala. Baš niti jednom Hrvatska nije igrala dobro, tek je s Ukrajinom u gostima odigrala zadovoljavajuće. Jedva.

Nije bilo lakoće u igri, nije bilo stvaranja šansi, nije bilo beskompromisnosti u obrani, nije bilo pravog "klika" unutar ekipe; ali je zato bilo taktičkih lutanja i pogrešno pripremanih utakmica, psihološki i taktički i kadrovski.

Kao što sam već pisao, najviše smeta što je Bilić izgubio onu hrabrost koja ga je krasila u prvom mandatu, hrabrost koja mu je omogućava više rizika i više "out-of-the-box" rješenja kako u biranju sastava tako u biranju taktike. Tada se usudio gurnuti u vatru mlade umjesto zasićenih starih, tada se usudio iz naftalina izvaditi Rapaića, tada se usudio zaigrati obranu s četvoricom u liniji i tada se usudio odigrati napadački, ali ne s figom u džepu, već zaista napadački. I tada je bio iskreno hrabar u izjavama, tada je poput Blaževića znao uvjeriti momčad da je bolja od Engleske, Njemačke, koga god je trebalo.

Sada više nema tu hrabrost. Uvjeren sam da bi tadašnji Bilić dao šansu Sammiru jer znam da Slaven misli kako bi Dinamova desetka bila od pomoći, no sadašnji Bilić to se nije usudio zbog reakcije javnosti. Tadašnji Bilić stavio bi Dujmovića ispred Vukojevića u svakoj utakmici, jer vjerujem kako misli da je Dujmović bolji igrač. Tadašnji Bilić ozbiljnije bi računao na Badelja i tadašnji Bilić ne bi gurao Eduarda na krilo. Nije bitno sada jesu li to dobra rješenja ili ne; bitno je što bi tadašnji Bilić - trenerski hit - to učinio jer mu tako govori instinkt, a sadašnji je previše pod pritiskom javnosti i "sigurnih rješenja".

Ne "kupujem" priču kako je izgubio respekt u svlačionici jer si je preblizak s igračima jer izvori iz svlačionice govore suprotno, ali istina je da nije bilo prave vatre, i da je već neko vrijeme nema. No, da je trener najgori na svijetu, ne mogu oprostiti onom igraču koji ne ostavlja srce na terenu kada igra za Hrvatsku, pa ako pristup nije maksimalan, onda su za to odgovorni igrači.

Može li Bilić vratiti reprezentaciju na pravi put, zaslužuje li tu šansu i hoće li je uopće imati?

Život nije igrica i ne možemo sada isprobati kako bi bilo s "Ivankovićem" (ili bilo kime drugim), a kako bi bilo s Bilićem. Ali smatram kako HNS treba biti dosljedan, i ako je riskirao davajući šansu Biliću za treći mandat, onda treba i ići do kraja s njim u rat, a ne ga žrtvovati nakon ove izgubljene bitke i tako isprati svoju pogrešku. Dodatne kvalifikacije dio su kvalifikacijskog ciklusa, a Bilić zaslužuje odraditi cijeli ciklus – ako ne uspije, bit će to jedan popriličan neuspjeh, drugi u nizu, za što onda ne bi trebao odgovarati samo on i cijeli stručni stožer, već i vodstvo HNS-a. Nije da se imaju ičime drugim pohvaliti osim reprezentacijom.

Vratar Rostova – branič Dnipra, branič Dinama, branič Lyona, branič Tottenhama – veznjak Dynama, glavni igrač Tottenhama, rezervni napadač Šahtara, rezervni veznjak Tottenhama, napadač Wolfsburga – napadač Rangersa.

To su fakti. To je stvarna prva 11-orica Hrvatske u Pireju. I razliku od nas, da takav sastav gleda neki Norvežanin ili Rus ili Portugalac, ne bi mislio, kao što Hrvati misle, da je ta reprezentacija pretplaćena na velika natjecanja niti da bi trebali dobiti 15 utakmica neporaženu Grčku u gostima s 3:0. Mi svoje igrače najbolje poznajemo jer ih pratimo iz tjedna u tjedan, pa znamo puno njihovih vrlina – a što znamo o Samarasu? Karagounisu? Salpingidisu? Malo ili ništa. Što znamo o Estoncima koji imaju bod više od Srbije? Što znamo o Armencima?

Čemu ovo? To je podsjetnik onim kritičarima koji su se nakon utakmice pitali "kako tako loše igra vrhunska reprezentacija s vrhunskim igračima iz vrhunskih klubova"? A gdje su ti? Koji od ovih je vrhunski klub? Ne igramo kao Španjolska, Njemačka ili Nizozemska jer nemamo ni izbliza tako kvalitetne igrače, a postoji i relativno dosta drugih selekcija u Europi koje imaju "svjetske" pojedince kakve Hrvatska nema. Tek je Luka Modrić na rubu takve kategorije, ali ni taj rub neće proći dok igra u osrednjem Tottenhamu – osrednjem u kontekstu najviše europske kategorije klubova.

Bilićeva reprezentacija može i mora bolje. I nije upitno da su ove kvalifikacije, da ne govorimo o prošlim, jedno razočaranje uz puno loših i dva zaista očajna nastupa kvadratića.

Ali slušajući pljuvačke raznih umova nakon utakmice, dojam je da smo okončali kvalifikacije s četiri boda zahvaljujući pobjedi i remiju s Maltom.

Treba li gospodina Igora Štimca, pretedenta na mjesto izbornika ili na mjesto predsjednika Saveza (daj što daš), dok priča o "proživljavanju agonije s ovom momčadi" podsjetiti da je on kao trener ispao iz lige sa Zagrebom? Treba li ga podsjetiti da je momčad u kojoj je i on igrao važnu ulogu tek uz jedvite muke i zahvaljući Peteru Schemichelu u zadnjim minutama kvalifikacija osigurala dodatne kvalifikacije? Je li i tada trebalo otjerati Blaževića ili je ipak bilo pametno dati mu šansu da momčad odvede u Francusku? Nismo li se i u tim dodatnim kvalifikacijama, iako smo imali jače španere nego ih imamo danas, provukli zahvaljujući s(p)retnom pogotku Bokšića, ali i sumnjivo nepriznatom pogotku Ukrajinaca pri 1:0?

Treba li gospodina Velimira Zajeca, dok priča o "prekidima iz kojih se nisu smjeli primiti pogoci", podsjetiti da je njegov Dinamo u tek nekoliko utakmica koje je vodio primio više pogodaka iz prekida nego Bilić u sva tri mandata?

Treba li gospodina Brunu Kovačevića, dok priča o tomu "kako je moguće da izbornik ne vidi ono što cijela nacija vidi", podsjetiti da cijela nacija vidi da se HTV-ov sportski program srozao do svojih najnižih grana baš pod njegovim vodstvom dok on to ne vidi?

Treba li sve koji nabrajaju imena ljudi koji trebaju već danas naslijediti Bilića podsjetiti da je baš svaki od njih već bio jednako kritiziran, jednako kriv za neki neuspjeh bilo reprezentacije bilo nekog hrvatskog kluba? Jer mi trenere uvijek i isključivo ocjenjujemo po zadnjem rezultatu.

Treba li ipak biti malo objektivniji u kritici i treba li ipak našoj reprezentaciji dati malo više podrške?

Hrvatska se do sada četiri puta kvalificirala direktno (jednom s Bilićem), dva puta kroz dodatne kvalifikacije i dva puta je zapela. Drugim riječima, direktan plasman definitivno nije zadan sam po sebi, i naši brončani – dakle objektivno jača generacija od ove – po jednom su išli direktno, jednom ispali i jednom išli kroz dodatne kvalifikacije. Dakle, isti učinak kao ova Bilićeva generacija, ako prođe dodatne kvalifikacije.

Ne reagirajmo pretjerano, konačni cilj je plasman na Europsko prvenstvo. Nije realno da Hrvatska bude najbolja druga, ali je realno da budemo favoriti u dodatnim kvalifikacijama, pa čak i veliki favoriti ako konačni rasplet, a potom ždrijeb, Hrvatskoj na put donesu Armeniju, Estoniju, Crnu Goru ili BiH.

Na Dan hrvatske neovisnosti tužno mi je vidjeti da netko zbog jednog trenera kaže "drago mi je što su izgubili". Ako je tako većinsko razmišljanje, onda smo u ovih 20 godina napravili jedan veliki korak unatrag.

Hrvatskoj treba podrška navijača.

Hrvatskoj treba hrabriji i pametniji Bilić.

Hrvatskoj trebaju dva-tri igrača (Šimunić, Srna..) koja će zapaliti vatru pod onima koji je prirodno nemaju, a dobri su španeri.

Zadovoljimo "samo" ta tri uvjeta i za dva mjeseca ćemo razmišljati o svojoj skupini na Euru, diskutirat ćemo treba li u reprezentaciji igrati (još jedan) stranac, raspravljat ćemo o najboljem sustavu i najboljem sastavu, i drugim riječima, bit će sve kao što je trebalo biti nakon Grčke.

Kako je 1991. godina politički, a 1998. sportski pokazala, Hrvatska se bolje snalazi kada ide težim putem…