Sljemenski kolekcionar Globusa

Postoje priče, sportske priče, koje prerastaju okvire tog segmenta naših života. Segmenta u kojem postoje neki općeprihvaćeni okviri i granice realnih mogućnosti, razumom zadani. Postoje oni koji se s tim granicama mire, ali i oni koji ih ne priznaju. Drugospomenuti, uglavnom, pišu povijest i stvaraju priče, ostali se u povijesnim knjigama tek spominju. Ivica Kostelić je živio, i još uvijek živi, jednu od ljepših priča. Sportsku, skijašku bajku, iznad Zagreba skovanu.

Nekoć davno na Sljemenu, tako nekako bi mogla početi ta bajka. Nekoć davno, u Ivicu su vjerovali samo najuži članovi obitelji i pokoji "slučajni vjernik". Da, i u Janicu, ali o njoj je već ispričano mnogo toga. Ovo je priča o Ivici, o ponajvećem uspjehu hrvatskog sporta, o Gipsovoj "doktorskoj disertaciji".

Kako bi se istaknula veličina ovog dosega, ako je uopće potrebno isticati, vrijedi podsjetiti da je u svibnju 2010. godine, manje od godinu nego što će stati na vrh skijaškog svijeta, Ivica osmi put u karijeri operirao desno koljeno. Osmi put je odlučio da je sve što čini vrijedno onoga što želi postići. Onoga što su postigli samo veliki. Ili najveći, kako god.

"Nisam se mogao više skijati bez bolova i odlučili smo da idemo na artroskopiju koljena. Sada je sve dobro, ali još mi predstoji oporavak", rekao je tada i krenuo na rehabilitaciju. Još jednu. Nakon još jedne sezone u kojoj je pokazao da može, samo se, za najveći uspjeh, treba nešto i posložiti.

U prvom dijelu sljedeće sezone nije se činilo ni da će se te godine posložiti. Kostelićima i još ponekom optimistu možda i je, ali većini ostalih promatrača ipak nije. Sve do Münchena, sve do paralelnog slaloma, sve do početka niza kakvog skijaški Svjetski kup dugo nije vidio.

Te nedjelje u bavarskoj prijestolnici Ivica je vratio nadu skepticima, odnosno podgrijao optimizam onim drugim pratiteljima Profesorovog lika i djela. Donio je, očito, i sebi prijeko potrebnu dozu samopouzdanja, koje mu je omogućilo da u nastavku prvog mjeseca godine zapravo riješi pitanje ukupnog pobjednika Svjetskog kupa. Dobro, samopouzdanje je bilo "šlag na torti" sazdanoj od treninga, truda, još treninga, upornosti, još malo treninga i nešto neophodnog talenta. Zapravo, nešto malo više nego kod prosječnog skijaša u Svjetskom kupu.

Na Sljemenu nije uspio ostvariti "onaj" san, ali je još šest puta u tih tridesetak dana ostvario san svakog tko jednom stane na skije s natjecateljskim namjerama. Bilo je tu uvjerljivih i manje uvjerljivih pobjeda, s više ili manje sreće u njima, na mitskim ili manje mitskim mjestima. Bilo je tu nevjerojatnih i rutinski odrađenih vožnji, ako je išta u životu skijaša, pogotovo Kostelića, rutinski.

Ne, pogriješio sam. Bila je samo jedna nevjerojatna vožnja.

Nevjerojatna utoliko što je teško shvatljiva i razumom objašnjiva, k tome još i na mitskom skijaškom mjestu. 21. siječnja 2011. godine ostat će nešto "zlatnijim" slovima upisan tamo gdje se upisuju pobjede hrvatskog skijanja. Tamo gdje se upisuju uspjesi hrvatskog sporta. Tamo gdje se upisuju najveći uspjesi hrvatskog sporta. Jer ovo je bio baš takav trenutak, možda najveći, nešto više izvjesno i najljepši.

Superveleslalom na Streifu, a Hrvat, iz zemlje bez ijedne staze za brze discipline, stoji na vrhu pobjedničkog postolja. Usporedbe s vrijednošću ovog pothvata kroz prizmu jednakih ili sličnih postignuća u nekim drugim sportovima teško su održive. Jednostavno, teško je naći dovoljno dobar primjer, baš kao što je Ivici bilo teško opisati osjećaje nakon svega.

"Ovo je velika stvar. Ne mogu pronaći riječi. Pobijediti u brzoj disciplini je za mene ispunjenje sna."

Kruna je to bila cijele sezone, ali ta pobjeda je samo "za dužinu nosa" ispred ostalih. Ispred fantastičnog slalomskog dijela superkombinacije u Chamonixu, uvjerljive i moćne jedine prave kombinacije sezone u Kitzbühelu, "profesorske" demonstracije u slalomu u Wengenu i svega ostalog što je Ivica priuštio svojim navijačima i neutralnim promatračima.

I jednako pobjedničke odluke da se, u interesu zdravlja i izbjegavanja stresa u posljednjim tjednima sezone, žrtvuje gotovo sigurna medalja u kombinaciji na Svjetskom prvenstvu. Točnije, gotovo sigurno zlatna medalja.

Kruna, baš kao što je 2011. bila kruna cijele Ivičine karijere. Prepune uspona i padova, od "prenaglog" dolaska pod svjetla pozornice do kobnih okršaja sa stazom Birds of Prey i još ponekom u skijaškom kalendaru. Pune razočaranja koji su vodili do uspjeha, od onih prijašnjih od ovih svježih, sadašnjih.

Da, bilo bi lijepo reći i da je 2011. bila kruna sustava hrvatskog sporta i hrvatskog skijanja. Ne, kruna je ovo sustava Kostelića. Ante Kostelića. Čovjeka koji je nakon diplomskog rada s Janicom ispisao i doktorsku disertaciju s Ivicom. Bespredmetna je rasprava o tome koji je uspjeh veći, obično je stvar osobnog poimanja, ali usuđujem se reći da je Ivičin još "slađi". I za samu Janicu i za sve one koji su ovo, svatko na svoj način, proživljavali.

"Nevjerojatno je to što je Ante Kostelić stvorio od svoje djece", rekao je Didier Cuche uputivši veliki kompliment na račun Gipsa. Velik, ali i dalje manji od onog što je dečko sa Sljemena u proteklih 12 mjeseci ostvario.

Da, i nevjerojatno je da su Kostelići najbolji na svijetu, ali ne i na Sljemenu.

Još ne.