Godina srama

Besparica, policija, sindikati, prisluškivanja, štrajkovi, tajni agenti, lisice na rukama. Ne, nije riječ o američkom trileru, niti grčkom gospodarstvu. Riječ je o hrvatskom nogometu. 20 godina smeća nakupljenog u nogometnom svijetu Lijepe naše napokon je eruptiralo i raširilo smrad daleko izvan granica drage nam Domovine.

Brojni su oni koji su nešto sumnjali, gunđali, optuživali, obećavali, ali dok se nije pojavio 32-godišnji "padobranac" iz Kaštela sve je ostajalo na riječima. Dani su prelazili u mjesece, mjeseci u godine, godine u desetljeća, a smrad se kupio u konzervu, tek tu i tamo bi malo mirisa pobjeglo van i brzo se rasplinulo kao oblačić magle.

A onda je Hrvoje Maleš odlučio ne igrati njihovu igru. U hrvatski je nogomet uletio poput padobranca i odmah se sudario s realnošću o kojoj je dotad samo slušao i čitao kao i svaki drugi paušalni pratitelj naših nogometnih zbivanja. Nikome ništa nije dugovao, nikoga za ništa nije morao moliti. Umjesto da uskoči u konzervu i pridonese nesnosnom smradu vrteći se oko svog sitnog klupskog interesa, odlučio je umjesto toga u konzervu ubaciti petardu. Konzerva je napukla, ali još nije do kraja razvaljena. Bit će tek kad ruku pruže i neki drugi, veći, moćniji i odgovorniji igrači.

Tri "velike ribe" su iza rešetaka. Željko Širić, Stjepan Djedović i Neven Šprajcar bi valjda trebali biti početak kraja ovakvog hrvatskog nogometa. Uhvaćeni su na djelu i za njih spasa više nema. Koga će sve još povući sa sobom, tek će se vidjeti. Ali je kristalno jasno da priča ne može stati samo na njima trojici. Jer ono za što su davali ili primali novac nisu mogli odraditi sami. Uskoro ćemo valjda saznati i koje se to suce moglo kupiti da "sude pošteno", uskoro ćemo valjda saznati i tko je iznad njih znao za ono što rade i na ovaj ili onaj način u svemu sudjelovao. Ako u zatvoru mogu završiti i neke "sitne ribe", nogometaši koji su posljednji u lancu "nogometne prostitucije", onda tamo mora biti mjesta i za sve ostale članove tog lanca.

Ove godine prvi put u 20-godišnjoj povijesti jedna utakmica HNL-a nije odigrana zbog štrajka. Igrači Karlovca nisu mjesecima vidjeli plaću, ali kako će je vidjeti kad je novac umjesto njima nošen sucima? Karlovac, Šibenik, Varaždin, Osijek, lista onih koji su na granici financijskog urušavanja i igračkog egzodusa iz mjeseca u mjesec je sve duža. A za HNS problema i dalje - nikih.

Dario Šimić drugi je lik koji je uzburkao nogometne vode nakon Hrvoja Maleša i također vrlo brzo došao na udar glavešina. Čovjek bez mrlje u karijeri i životu brzo je spoznao kako je to kad počneš postavljati neugodna pitanja i "uplitati se tamo gdje ti nije mjesto".

Prvi hrvatski nogometni sindikalist još donedavno je bio uzoran obiteljski čovjek besprijekornog životopisa. Sve do trenutka dok nije odlučio zasukati rukave i raditi nešto za boljitak ove nogometne močvare, umjesto prodavanja magle s distance, što je kod nasuvijek popularnije. I onda je odjednom postao "dosadan i mutan" ili u boljoj verziji "još uvijek nespreman za mjesto čelnika hrvatskog nogometa".

Pitam se samo kako li je to Dario Šimić "nespreman", a Zvone Boban ili "prirodni Markovićev nasljednik (!?) Davor Šuker" spremni? Čast legendama hrvatskog nogometa koje hrvatski nogomet treba, ali licitiranje njihovim imenima danas je vrlo često samo puka floskula. Šuker je, nažalost, dozvolio da se njegovim likom i djelom poigraju oni koji od njega žele napraviti novi fikus iza kojeg će se skrivati, Boban je i dalje ustrajan u namjeri nemiješanja dok u sve to ne ureduje neka viša, državna instanca.

Dario Šimić je obukao čizme i ušao u močvaru, radi konkretne stvari i ne skriva se od problema. Nije spreman? Pa što i ako nije? Nije ni Hrvoje Maleš bio spreman za sve što ga čeka na mjestu predsjednika Hajduka, pa je čvrstim karakterom i baš tom činjenicom da je nov i neokaljan, uspio tek jednom antikorupcijskom akcijom učiniti za njega više nego svi oni partijski dizači ruku u svim nogometnim skupštinama od lokalne do državne razine zajedno.

Godina srama srećom je na izmaku. U 2012. svi zajedno očekujemo konačan obračun sa svim nečasnim radnjama i ljudima i konačno rasturanje one konzerve koja je toliko dugo gomilala fekalije. Hrvatskom nogometu ne treba dezodorans. Treba mu temeljita dezinfekcija, dekontaminacija i derazitacija. Na svim razinama. I bez odgađanja.