Eli(tni) Manning u New Yorku

Manningova reakcija na postavljeno pitanje svima je više - manje poznata. Bez imalo pardona i obzira prema kritičarima, analitičarima i dežurnim zabadalima mlađi brat daleko cjenjenijeg Peytona Manninga, dodavača Coltsa, rekao je kako se može mjeriti s najboljima u ligi.

Prve reakcije javnosti, od novinara do navijača, bile su na tragu ismijavanja ove izjave uz tek malenu ogradu kako će se kroz sezonu pokazati može li ovaj inače flegmatični dodavač svojom igrom opravdati ono što je rekao. Kako je sezona odmicala i unatoč oscilacijama same momčadi Manning je dobivao sve više pristaša.

Ali priča o njegovoj trenutnoj razini ne počinje u kolovozu 2011. već mnogo ranije. U danima u kojima je njegov i posebno bratov idol bio još jedan Manning na mjestu dodavača, otac Archie.

Prokletstvo obitelji Manning

Archie Manning proveo je deset sezona (od čega čak devet gubitničkih) na mjestu dodavača u momčadi New Orleans Saintsa. Unatoč tome što ni na koji način nije mogao sam dovesti svoju ekipu do doigravanja ostao je u pamćenju navijača iz Big Easyja do današnjih dana te se smatra jednom od legendi tog kluba.

Njegovim stopama krenula su sva tri sina. Najstariji Cooper je zbog bolesti kralježnice morao odustati od sporta, ali zato su i srednji Peyton i najmlađi Eli uspjeli zaigrati na profesionalnoj razini. Povijest footballa velikim slovima bilježi njihove uspjehe, ali put do tih ostvarenja nije bio nimalo lak.

Led je probio Peyton kada je na draftu 1998. izabran kao prvi od strane Indianapolis Coltsa, franšize koja je od selidbe iz Baltimorea sredinom 70 - ih godina prošlog stoljeća bilježila serije sramotnih sezona i loših odabira dodavača. Međutim, to se ubrzo promijenilo. Već njegova druga sezona bila je pobjednička te se stariji Elijev brat vrlo brzo prometno u jednog od vodećih dodavača u posljednjih 20 godina.

Ipak, to mu nije pomoglo da jednako tako brzo donese naslov u vitrine svoga kluba. Naime, Coltsi su u doigravanju redovito gubili. Nikad i nikako nisu uspijevali zadržati koncentraciju i mirnoću kojom bi napravili korak više. U isto vrijeme Tom Brady osvajao je prsten za prstenom i sve više nabijao komplekse dodavaču Coltsa. Dvoboji momčadi iz Indianapolisa i New Englanda postajali su epske bitke koje su najčešće završavale trijumfom ekipe iz okolice Bostona.

Ali prokletstvo izvrsne igre koja ne uspijeva Manninge dovesti ni blizu naslova moralo je jednom biti prekinuto. I upravo se to dogodilo u sezoni 2006/2007 kada Peyton napokon uspijeva preskočiti Patriotse i doći do toliko željenog prstena.

Ako se činilo da je starijem bratu bilo teško doći do trijumfa put mlađeg mogao bi se opisati kao konstanta bespoštedna bitka sa samim sobom. Eli je također bio prvi izbor drafta, ali nije završio u sredini poput Indiane u kojoj je football bio u sjeni košarke i u kojoj se franšiza mogla graditi gotovo iz sjene. Mlađeg Manninga izabrali su 2004. New York Giantsi čije se medijsko okruženje smatra jednim od najkritičnijih i najzahtjevnijih u cijelom SAD - u.

Obaranje rekorda i 2007.

Eli Manning nije igrač koji će vas zadiviti svojim atletskim sposobnostima. Ili barem to nije bio na početku svoje karijere. Iako mlađi brat Manning tvrdi kako je u ostalim sportovima daleko bolji od Peytona prve godine na mjestu dodavača u NFL-u nisu ga ni na koji način učinile boljim dodavačem.

Vodstvo kluba na čelu s tada novim glavnim trenerom Tomom Coughlinom odlučilo se usred sezone zamijeniti dodavača Kurta Warnera. Eli je stupio na veliku pozornicu i odmah počeo obarati rekorde. Ali ne one u osvojenim yardima, ostvarenim dodavanjima ili niskom broju onih presječenih. U prve tri sezone na kormilu napada Manning je unatoč velikom talentu za svoju poziciju više vremena provodio na leđima ili držeći se za glavu nakon presječenih dodavanja.

Zahvaljujući takvim izvedbama i porazima u oba pojavljivanja u doigravanju Coughlinov posao je početkom sezone 2007/2008 bio ugrožen. Javnost se svim silama oborila na njega i dodavača te je samo čudo moglo spasiti posao glavnog trenera. Čak su i bivši igrači u javnosti počeli istupati protiv Giantsa. Tako je tek umirovljeni probijač Tiki Barber izjavio kako ne vjeruje da Coughlin i Manning mogu odvesti Giantse do kraja na bilo kojoj razini.

Ta izjava potaknuta s dva poraza na početku sezone zapravo je iznjedrila nekog sasvim novog Elija. Do tada povučen i gotovo anemičan igrač izašao je u javnost i stao u obranu svoje momčadi. Kako bi uopće shvatili koliko je to velik korak bio u tom trenutku dovoljno je samo pročitati izjavu tadašnjeg kapetana momčadi, Michaela Strahana.

"Kada vidite svog dodavača na dan utakmice najčešće možete po njegovom držanju zaključiti kakav će dan imati. Najbolji ili možda najgori u karijeri. S Elijem nikad nemate pojma. Što god da radio, kako god se osjećao on ima isto gotovo nezainteresirano lice." Upravo zbog toga Manningova izjava dobila je mnogo više na težini. Dodamo li tome da je sredinom te sezone igrao s ozljedom koja ga je trebala udaljiti s terena na barem šest tjedana vrlo je lako zaključiti na koji način je zaradio poštovanje svojih suigrača.

Giantsi su te sezone doigravanje osigurali u predzadnjoj utakmici. I u zadnjem kolu u goste su im došli do tada neporaženi Patriotsi. Momčad iz New Englanda punom je parom grabila prema sezoni bez poraza te je i u ovom dvoboju odnijela pobjedu. Ali ne baš uvjerljivo, već s mnogo muke protiv ekipe i dodavača koji su igrali samo za prestiž.

Već nekoliko tjedana kasnije nakon što su pod Manningovim vodstvom porazili Tampu, Dallas i Green Bay (u trećoj najhladnijoj utakmici u povijesti na -18 stupnjeva Celzijevih s vjetrom koji je spustio osjećaj hladnoće na -31) Giantsi i Manning su dobili još jednu priliku protiv dinastije Toma Bradyja. U utakmici u kojoj je jednom presječen te je ostvario dva polaganja Eli je pokazao kakav igrač može biti.

S manje od dvije minute do kraja i pri rezultatu 14:10 poveo je napad od 88 yarda i omogućio hvataču Plaxicu Burresu da postigne dodavanje koje je Giantsima donijelo Super Bowl. U čitavom driveu nije postojao nijedan pokušaj poput onoga kojeg mnogi stručnjaci zovu jednim od najimpresivnijih u povijesti finalnih utakmica. I upravo taj pokušaj najzornije prikazuje većinu dobroga i lošega što Manning ima za ponuditi.

Iako se čudesno istrgnuo protivničkim obrambenim igračima Eli je napravio ono što su ga oduvijek učili da ne smije. Bacio je loptu visoko i u sredinu te su samo prisebnost hvatača Davida Tyreea i čudesan način na koji je zadržao loptu omogućili ovom dodavanju da uđe u anale footballa. A ta akcija i osvajanje trofeja samo su dodatno produbili jedno rivalstvo. Rivalstvo Toma Bradyja i obitelji Manning.

Put prema eliti

Nakon što je New York proslavio naslov prekinuvši tako post od 17 godina stvari su za Giantse krenule nizbrdo. Iako su sljedeće godine osvojili svoju diviziju ispali su već u prvom krugu doigravanja i otada pa do ove godine više se nisu pojavili u postsezoni. Manningove brojke su unatoč tome rasle i činilo se kako se formira u vrhunskog dodavača.

Međutim, prošle sezone dogodio se gotovo neviđen potop njegovih statistika. Činilo se kako se vraća starim boljkama koje je posebno obilježio rekordan broj presječenih dodavanja u sezoni, čak njih 25. Manninga su već počeli nazivati dodavačem koji nije u stanju odustati od dodavanja već mora baciti loptu tko god ju uhvatio. Psihološka barijera koju si je sam igrač postavio postala je i nepremostiva prepreka za njegovu momčad.

I upravo kada su svi već počeli pisati, tvitati i shareati pad karijere još jednog osvajača Super Bowla Manning je rekao da se smatra elitnim te time pokrenuo lavinu. Ne zbog toga što je opet inače tihi igrač nešto progovorio, nego zato jer je sam sa svojim napadom nosio momčad iz utakmice u utakmicu čitavu sezonu. Ili sve dok se ozljedama izranjavana obrana Giantsa nije dovoljno oporavila da bi u utakmice donijela svoj poznati pritisak na dodavača.

Manning je time postao najbolji dodavač u 4. četvrtinama ove sezone te zaradio poštovanje i najvećih kritičara. Čovjek koji je bio prepoznat po svojoj nepouzdanosti pokazao je kako može napraviti više od primanja udarca ili prosljeđivanja lopte najbližem probijaču. Pokazao je kako može nositi momčad na svojim leđima iz tjedna u tjedan, a tako nešto nije nimalo jednostavan zadatak.

Upravo igrom na toj razini dodavač Giantsa preskočio je svoju mentalnu barijeru te već neko vrijeme pokazuje da je u stanju birati akcije, čitati obrane i odustati kada je to potrebno. Ali njegov igrački duh sadržan je u izjavi koju je dao nakon osvajanja Super Bowla.

"S dvije minute do kraja uvijek bi radije zaostajao četiri nego tri poena. Ako zaostaješ tri poena kada dođeš u domet udarca nogom počneš igrati konzervativnije i kočiš svoje mogućnosti. Ako pak zaostaješ četiri poena moraš dati sve od sebe i nemaš nikakvih kočnica, ideš do kraja."

Iako ima sve potrebne pretpostavke i talente da bi bio dio elite to ga ne čini takvim. Mlađi Manning je dio elitnog kruga jer bi ga svaki trener htio imati uz sebe u trenucima kada se utakmica lomi i zato što se ne boji 'baciti na glavu' za uspjeh svoje momčadi.