Furia fascinira igrom na terenu i brojkama izvan njega

Španjolska nogometna reprezentacija ne staje s rušenjem rekorda na velikim natjecanjima, a jedan od najzaslužnijih za njihovo ponovno koračanje na tron te za konačni uspjeh zasigurno je kapetan i vratar Iker Casillas. On je također, osim s reprezentacijom, došao do svjetskog rekorda i dostignuća koje nema niti jedan nogometaš u povijesti. Naime, "Sveti Iker" je ostvario 100. pobjedu u nacionalnom dresu što je svjetski rekord, a to mu je uspjelo u 137. nastupu za Furiju.

Španjolska je ovogodišnjim osvajanjem EP-a postala jedina reprezentacija uz Njemačku u povijesti tog natjecanja s tri titule prvaka. La Roja je osvajala Euro davne 1964. godine te 2008. i ove godine. Nijemci su posljednju titulu uzeli u Engleskoj prije 16 punih godina, a te dvije reprezentacije su sada na vrhu ljestvice po tom pitanju.

Ono što je zanimljivo, posebno i fascinantno kod Španjolaca, činjenica je da su oni posljednja dva Eura osvojili s osam istih igrača koji su igrali finale. Osim navedenog Casillasa tu su i Realovi Sergio Ramos i Xabi Alonso, Barcelonini Andres Iniesta, Xavi Hernandez, Cesc Fabregas te David Silva i Fernando Torres koji igraju u Engleskoj. Oni čine impozantnu osmorku koja je bila u reprezentaciji na sva tri posljednja velika natjecanja koje je Španjolska osvojila u nizu i igrala finala na dva Eura, dok su neki od njih nastupili i u finalu Mundiala.

Nevjerojatan je podatak da su Xavi Hernandez i Andres Iniesta od 2002. godine, kada su prvi puta zaigrali skupa, dospjeli u ravno 20 finala na velikim natjecanjima - što klupskim, što reprezentativnim. Od toga su osvojili njih 17 (!), a sretno je bilo i posljednje na kijevskom stadionu, na "Poklonu ukrajinskom narodu" koje je zajedno sa Crvenima ušlo u povijest. Fernando Torres, igrač koji se namučio u prošloj sezoni koja mu je ujedno bila i najgora u karijeri i u kojoj su mu se mnogi i rugali, postao je jedini igrač u povijesti europskih prvenstava koji je zabio gol u dva finala, a učinio je to još i u nizu.

Uz osmoricu Španjolaca treba reći da su iz Austrije i Švicarske otprije četiri godine nedostajali David Villa i Carles Puyol, koji moraju biti spomenuti među ovim igračima, jer je njihov obol koji godinama daju reprezentaciji nezamjenjiv i golem. Također je na Euru 2008. godine igrao i Santi Cazorla koji nije ušao u igru u ovom finalu, dok s tog Eura Španjolska ukupno ima 14 igrača u sadašnjem sastavu.

Da bi se dočarala veličina ove Španjolske potrebno je napraviti i neke usporedbe s poviješću i legendarnim nogometašima i reprezentacijama koji su pokušali učiniti ovo dostignuće, ali u tome nisu uspjeli. Čak 13 igrača pojavljivalo se u dva finala europskih prvenstava. Među najvećima su zasigurno Rusi Lav Jašin, Valentin Ivanov i Viktor Ponedelnik - oni su bili među osvajačima prvog službenog Eura 1960. godine sa SSSR-om, dok su četiri godine kasnije izgubili finale i postali viceprvaci.

Godine 1972. Nijemci su se popeli na krov Europe, a s njega su sišli nakon ruleta penala četiri godine kasnije. U oba finala za Njemačku su nastupali Franz Beckenbauer, Uli Hoeness, legendarna vratarska "jedinica" Sepp Maier, potom Hans-Georg Schwarzenbeck te Herbert Wimmer. Dok su u Belgiji travnjak napustili uzdignutih ruku, u Beogradu su s istog otišli pognutih glava.

što se tiče Nijemaca, zanimljivo je da je Bernard Dietz nastupio u finalu Eura 1976. godine i izgubio, a tek je četiri godine kasnije osvojio to natjecanje u Italiji pobjedom njegove tada Zapadne Njemačke nad Belgijom Enza Scifa. Jedini igrač s dva zlata s Eura, a bez da je ulazio u igru prije finala kijevskog Španjolske i Italije bio je Rainer Bonhof, igrač koji je u reprezentaciji Njemačke bio i 1972. 1980. godine. Zanimljivo, jedino finale Eura u kojem je zaigrao bilo je ono 1976. godine u Jugoslaviji.

Još su četiri Nijemca u novijoj povijesti igrali u dva finala na Euru. Bili su to Matthias Sammer, Thomas Hässler, Thomas Helmer i Jürgen Klinsmann koji su 1992. godine poraženi od neprikosnovenih Danaca, ali su dug naplatili četiri godine kasnije pobijedivši Čehe na Wembleyju prvim i povijesnim "Zlatnim golom" na EP-ima koji je odlučio samo finale.