Trefilovljeve odabranice kreću u "posljednji sprint" za zaokruživanje zlatne generacije

Rusija je standardno i tradicionalno rukometna zemlja, premda su neki sportovi, poput nogometa, prvenstveno hokeja na ledu te košarke i odbojke, još uvijek popularniji i zastupljeniji. No, ruski rukomet je oduvijek bio u samom svjetskom vrhu, što se tiče muškaraca i žena, iako najveći rukometni uspjesi te zemlje više leže u prošlosti, nego što su stvar sadašnjosti.

Mnogi će, pomalo zlobno ali opet realno, reći da je ruski rukomet "umro" odlaskom Vladimira Maksimova te generacije Andreja Lavrova sa scene i rukometnih parketa, isto tako će (s pravom) reći da ruski rukomet sustavno propada posljednjih godina kao i, primjerice, ruski vaterpolo i da je "ruska škola" tih sportova nazadna, zastarjela te da ne može naći odgovora pitanjima i zahtjevima modernog sporta. U jednu je ruku to činjenica i surova realnost. Međutim, kada se govori o ženskom rukometu u Rusiji - stvari su posložene potpuno drugačije.

Ženski je rukomet u toj zemlji izuzetno popularan, kvalitetan i medaljama plodan. Ruskinje su u rukometu osvajačice medalja sa svih velikih natjecanja, a osobito su uspješne bile na svjetskim smotrama. Ženski rukomet u Rusiji raste posljednjih godina, a nije u padu kao muški. Od osamostaljenja te zemlje rukometašice nisu imale velike uspjehe kao rukometaši tijekom 90-ih, već su ih počele ostvarivati tek u novom tisućljeću, kada su rukometaši počeli sa strelovitim padom. U tomu leži možda i najveća razlika između dvaju kolektiva. Rusija ni na jedno veliko natjecanje u ženskom rukometu ne odlazi bez uloge favorita. Ili bar pritajenog favorita. Očekivanja su uvijek, može se reći i tradicionalno, i više nego velika. No, za to su si "krive" i same Ruskinje koje su letvicu podigle vrlo visoko svojim predstavama i uspjesima i koje, bez dvoumljenja, imaju definitivno najbolju generaciju rukometašica u svojoj bližoj i daljoj povijesti.

Stoga u Rusiji od rukometašica nitko ne očekuje ništa manje od medalje, zlato je uvijek najveća želja, ali i najteži domet. Ruskinje na OI u Londonu putuju po tu medalju, kojeg god ona sjaja bila, i putuju u statusu favorita. Ovoj generaciji za zaokruživanje velikog spektra uspjeha nedostaje samo pravi rezultat na Igrama, nedostaje im zlato, a - kapaciteta i potencijala za njega zasigurno imaju. U Rusiji je ženski rukomet uspješan, trijumfalan i nadasve popularan sport, ali rukometašice traže zadnji korak za svoju konačnu potvrdu u povijesnim knjigama - a za to, doduše, imaju i vjerojatno posljednju šansu...

Ususret Olimpijskim igrama

Začudo, prije Londona Ruskinje su nastupile na Olimpijskim igrama samo jednom. I to u Pekingu prije četiri godine. Tamo su bile srebrne nakon što ih je uvjerljivo porazila nezadrživa reprezentacija Norveške predvođena legendarnim imenima poput Katje Nyberg i Gro Hammerseng te vratarke Katrine Lunde Haraldsen i najbolje kružne napadačice Igara Else Lybekk. Taj je poraz bio velik šok za najbolju generaciju Ruskinja ikad jer su im i prije i poslije tog poraza sjajne Norvežanke praktički bile mušterije.

Nakon što na svjetskim prvenstvima do 2001. godine nisu bile bolje od četvrte pozicije, a 1999. godine su završile kao 12., Ruskinje su postale jedne od najboljih rukometašica svijeta. Preporodile su se i nakon zlata 2001. uslijedila je ova najbolja generacija koja je uzela tri zlata na SP-ima od 2005. do 2009. godine. Na prošlogodišnjem su Prvenstvu kiksale i osvojile šesto mjesto, dok su sedme bile na EP-u 2010. godine. Razlog? Poprilično je jednostavan - smjena generacija, podosta mlađih i novijih rukometašica koje nisu nadomjestile kvalitetu otišlih, a ponajbolje rukometašice iz "zlatne" generacije više nisu ni blizu najboljih godina niti su na vrhuncu forme.

Unatoč svemu tomu, Ruskinje su ponovno uspjele okupiti i više no respektabilnu reprezentaciju. Premda su malo pale u zadnje dvije godine, pogotovo u usporedbi s rezultatima od 2005. godine, još uvijek su i po imenima i po pružanim igrama u zadnje vrijeme, velike favoritkinje za medalju pa čak i za zlato. Do Londona su stigle preko kvalifikacijskog turnira u Danskoj na kojem su deklasirale konkurenciju na čelu s domaćinima. Teško su stradale reprezentacije Dominikanske republike i Tunisa, a potom je za potvrdu prvog mjesta turnira i uvjerljivog plasmana na OI svladana Danska u Aalborgu predvođena - ni manje ni više, nego s Ann Grete Norgaard. Poslije tog veličanstvenog nastupa Ruskinje su vraćene u uži krug onih koje bi trebale biti u borbi za najviša mjesta na olimpijskom turniru. Ako su iz njega ikad i bile ispale.

Najveće zvijezde

U prvi red najvećih zvijezda nadolazećih Olimpijskih Igara, ali i najboljih rukometašica, ne samo današnjice, već posljednjih barem pet-šest godina, ulazi nekoliko igračica ruske reprezentacije. Ponajprije su to 27-godišnja Ludmila Postnova, dvostruka svjetska prvakinja i MVP SP-a 2009. godine te jedna od najboljih lijevih vanjskih koje je svijet gledao u zadnjih deset godina. Rame uz rame s Postnovom stati mogu i Emilia Turey - vršnjakinja i kolegica Postnove koja igra na lijevom krilu i koja ima gotovo iste uspjehe kao i Postnova. Turey je bila najbolje lijevo krilo na nekoliko velikih natjecanja, a s Postnovom se razumije kao što su se u Portugalu razumjeli Balić i Sulić.

Tu je i Olga Černoivanenko, trenutno jedna od najboljih desnih krila svijeta, a tek su joj 23 godine. Na "njenom vanjskom" je 25-godišnja Irina Bliznova, također svjetska prvakinja, pripadnica ove velike generacije te najbolja desna vanjska Igara u Pekingu otprije četiri godine. Od "starije garde" su u kadru još Natalija Šipilova, godinama jedna od najboljih pivotkinja svijeta, potom od rukometašica preko 30 godina vrijedne spomena su i Nadezda Muravjeva te golmanica Maria Sidorova.

Uz Černoivanenko od mlađih su sjajne i Jekaterina Vetkova, 25-godišnje desno krilo rumunjskog Oltchima, jednog od najboljih ženskih klubova u Europi, a dio ekipe su i sjajne Olga Levina na srednjem vanjskom i prva vratarka Anna Sedojkina. Nabrajajući zvijezde ruske reprezentacije, ali i OI, ne smije se zaboraviti niti pivot Krima, Ludmila Bodnieva, koja igra sjajno unatoč 33 godine na leđima, ali i čiji su najbolji dani daleko iza nje.

Izbornik

Premda je ruska reprezentacija prepuna zvijezda i prepuna sjajnih rukometašica koje tek dolaze i koje su sada na vrhuncima karijere, netko treba i istrenirati te posložiti te djevojke. A nitko prije Jevgenija Trefilova to nije napravio bolje. Jevgenij Vasiljevič Trefilov uistinu je genij, barem rukometni. Poznata "faca" s parketa u rusku je žensku izabranu vrstu stigao kao 38-godišnjak davne 1993. godine. Naravno, u gotovo 20 godina treniranja Ruskinja napravio je i sve najbolje njihove rezultate - četiri svjetska zlata, olimpijsko srebro, dvije europske bronce i jedno srebro.

On je u ruskom ženskom rukometu ono što je Maksimov bio u muškom, ono što je Alex Ferguson u Manchester Unitedu ili što je Jock Stein bio u Celticu, što je Phil Jackson bio u Bullsima i Lakersima te u čitavom NBA-u, ono što je Scotty Bowman bio u Red Wingsima i ostao u NHL-u.

Trefilov je rođen 1955. godine u Krasnodaru u Rusiji gdje je proveo čitavu igračku (SKIF) i dio trenerske karijere. Trenirao je muške i ženske klubove diljem Rusije, no nije stigao raditi nigdje drugdje jer mu je trenerska karijera počela 1984. godine, a samo devet godina kasnije dobio je posao koji i danas radi. Bio je i pomoćni trener Maksimovu na klupi muške rukometne reprezentacije, a s njom je zajedno s glavnim trenerom osvojio zlato na SP-u 1997. godine što je najveći uspjeh Rusije i do danas.

Savjetnik je kluba Lada Togliatti, jednog od najboljih ruskih rukometnih klubova za žene, u kojem igraju i neke njegove izabranice poput Černoivanenko, Šipilove, Bliznove i inih. Ovaj je 56-godišnjak jedan od najnagrađivanijih ruskih trenera uopće, posjeduje Medalju časti koju je dobio od ruske vlade 2004. godine, osvojio je sve što se može osvojiti u ženskom rukometu, na klupskoj i međunarodnoj razini. Ah da, sve osim EP-a i onog najvažnijeg i najvećeg - Olimpijskih igara.

Dosadašnji susreti s Hrvatskom

Hrvatska ženska rukometna reprezentacija nije imala sreće u ždrijebu i u utakmicama protiv objektivno boljih Ruskinja. Hrvatice su tijekom godina postale prave mušterije Ruskinjama i u novije vrijeme još niti jedna generacija hrvatskih rukometašica nije uspjela poraziti Rusiju. Najbliža je bila generacija Svitlane Pasičnik koja je upisala najmanji poraz od Ruskinja na velikom natjecanju, a bilo je 29:28 za Rusiju na SP-u 2005. godine na kojem su Ruskinje kasnije postale prvakinje po prvi put nakon 2001. godine.

Sve kasnije utakmice Rusija je s lakoćom dobivala s pet-šest razlike. Na velikim natjecanjima se nikad Hrvatska i Rusija nisu susretale u nokaut fazi već su sve utakmice odigravane u skupinama - u prvoj ili drugoj fazi natjecanja. Tako su se te dvije reprezentacije susretale na SP-ima 2005. i 2007. godine na kojima je Rusija bila zlatna, a na EP-ima su igrale svaki put od 2004. do posljednjeg Eura 2010. godine. Hrvatice nijednom nisu bile ni blizu pobjede, ali je zanimljivo da je u gotovo svim tim utakmicama najefikasnija i najbolja hrvatska rukometašica bila Kristina Franić.

Sve u svemu odnosno ukupno gledajući sve utakmice hrvatskih i ruskih rukometašica na velikim natjecanjima, dolazi se do zaključka da je Rusija Hrvaticama jedna od najteže premostivih prepreka. Dosad su te dvije reprezentacije igrale osam utakmica, sedam puta su slavile izabranice Jevgenija Trefilova, a Hrvatska ima samo jednu pobjedu. Ona je ostvarena davne 1994. godine na Europskom prvenstvu rezultatom 27:26. Svih sedam kasnijih ogleda otišlo je na stranu Rusije i to uz gol-razliku 227:199.