Europski trio na pole positionu, neeuropljani prijete

Europski rukomet nosi primat u svijetu, a u skupini B imamo čak pet vrhunskih europskih reprezentacija pojačanih uvijek odličnom Južnom Korejom. Ovdje se nalaze četiri Europljana (jedan je slaba Velika Britanija) uz Tunis i Argentinu, što pokazuje kako je druga skupina ipak puno izjednačenija i teža za proći.

U skupini A glavnu bi riječ trebali voditi Francuzi, Šveđani i Islanđani, tri reprezentacije koje odskaču kvalitetom i koje bi morale imati zagarantirano mjesto u sljedećoj fazi natjecanja. Ne treba unaprijed otpisati niti Argentinu, a niti Tunis, no bez obzira na prijašnje rezultate, te dvije reprezentacije su ipak za korak iza trojke favorita. Međutim, razlika nije prevelika i borba za prva četiri mjesta će biti otvorena. Velika Britanija će učiti dok će se ostali "potući" za prolaz.

Velika Britanija

Velika Britanija je u svjetskim razmjerima prava sportska nacija koja je uvijek pri vrhu po broju osvojenih medalja. Međutim, rukometno gledano, svjetski je patuljak. U rukometnom turniru definitivno su najveći autsajder i svaki tijesan poraz za njih će predstavljati uspjeh. Dobivanjem organizacije Olimpijskih igara, Britanci su se odlučili na formiranje rukometne reprezentacije i u taj posao su krenuli ambiciozno. Još tamo 2006. godine kada su krenuli u projekt slaganja reprezentacije, naglašavali su kako u Londonu neće biti prolaznici i da nije nemoguće čak i da dođu do medalje. Naravno, entuzijazam je tada bio na vrhuncu, a vrlo brzo su spoznali kako se do uspjeha ne može preko noći.

Do većine igrača su došli putem "natječaja" pozivajući mlade sportaše da se priključe rukometnom projektu pa je tu bilo i nogometnih vratara, ragbijaša, amaterskih košarkaša, atletičara i ljudi koji nisu imali nikakvu vezu sa sportom. Kroz kampove je dosta njih otpalo, u Danskoj je odrađen dobar dio priprema i s internacionalnim trenerima polako je britanska reprezentacija dobivala obrise. Naravno, još uvijek je to daleko od one prave vrhunske kvalitete, međutim napredak je vidljiv i očit. Igrači su danas članovi brojnih europskih klubova, a svaki slobodni trenutak provode u reprezentativnom kampu.

Prvo ime reprezentacije je desni vanjski Steven Larsson koji nastupa za norveški Drammen. Larsson je najbolji strijelac ove reprezentacije, ima bogato iskustvo igranja u Norveškoj i Švicarskoj (Haslum, Kadetten Schaffhausen) i sigurno je najveća zvijezda reprezentacije. Kapetan reprezentacije je bivši poluprofesionalni nogometni vratar Robert White, a tu je još niz igrača koji se danas nalaze na rosteru Savehofa, Vikinga, Frama, Basela, Nantesa.

U Londonu ne trebaju očekivati čudo, pokazali su to rezultatima u posljednje četiri godine tijekom kojih su odradili niz utakmica, a uspjeli slaviti tek triput. Svladali su Oman, Belgiju i Bugarsku dok su remizirali s Luksemburgom. U dvobojima s reprezentacijama koje imaju ime u rukometnom svijetu, reprezentacijama kakve ih očekuju na Olimpijskim igrama, bilježili su uvjerljive poraze.

Francuska

Iako je rukomet u stalnom programu olimpijskih igara od 1972. godine, Francuska je prvi nastup imala tek 20 godina kasnije. Bilo je to na Olimpijskim igrama u Barceloni gdje su predvođeni sjajnim srednjakom Jacksonom Richardsonom osvojili brončano odličje. Četiri godine kasnije u Atlanti Francuzi su ponovno bili u polufinalu, ali do medalje ovaj put nisu došli. U polufinalu ih je zaustavila kasnije zlatna Hrvatska s 24:20 da bi u borbi za brončano odličje izgubili od Španjolaca 27:25.

Sve su to naplatili na Olimpijskim igrama u Pekingu kada su osvojili zlatno odličje. U skupini su upisali tek jedan remi i to s Poljacima da bi u četvrtfinalu uzvratili Rusima za poraz u Atlanti (27:24), u polufinalu su izbacili Hrvatsku (25:23), a u finalu nadigrali Island (28:23). Turnirom su dominirali, a na kraju su Thierry Omeyer, Daniel Narcisse i Bertrand Gille bili izabrani u sedmorku Igara.

Francuska žetva medalja započela je 2006. godine. U narednih pet godina ova je vrsta osvojila dva naslova prvaka Europe, dva svjetska naslova i spomenuto zlato na Olimpijskim igrama u Pekingu. Ti posljednji veliki trofeji ih i dovode u kontekst jedne od najboljih momčadi današnjice. U London su se kvalificirali osvojenim naslovom svjetskih prvaka 2011. godine na Svjetskom prvenstvu u Švedskoj gdje su u finalu svladali reprezentaciju Danske i tako po četvrti put postali najboljom svjetskom momčadi. Ne računajući domaćina Igara Veliku Britaniju, Francuska je bila prva reprezentacija koja je osigurala nastup na Olimpijskim igrama u Londonu.

55-godišnji francuski stručnjak Claude Onesta već je 11. godinu na klupi reprezentacije. Nekadašnji igrač Toulousea preuzeo je reprezentaciju 2001. godine nakon što je Daniel Constantini odveo Francusku do zlata na Svjetskom prvenstvu kojem su i bili domaćini, a nakon što je uspio složiti reprezentaciju po svom ukusu i usput zahvaljujući sjajnoj generaciji igrača koja je ušla u najbolje igračke godine, Onesta je s Francuskom započeo dominaciju svjetskim rukometom.

Ovaj odlični stručnjak je klupski trenerski staž odradio u svom bivšem klubu, a iako je još uvijek na izborničkoj klupi i nema naznaka kako bi se trebao maknuti, već je upisan u povijest. Naime Onesta je u društvu legendarnog ruskog trenera Vladimira Maksimova kao jedini trener koji je uspio osvojiti zlatna odličja na europskom prvenstvu, svjetskom prvenstvu i olimpijskim igrama. S oproštajem Jacksona Richardsona od reprezentacije 2005. godine, Onesta je protivno prognozama uvijek imao odlična rješenja i u konačnici je osvojio niz trofeja.

Švedska

Za razliku od skromnih Britanaca, Švedska je već godinama u svjetskom rukometnom vrhu. Nije to više ona dominantna reprezentacija koja je u devedesetim godinama uvijek bila jedan od najvećih kandidata za zlatna odličja na svim natjecanjima, no Švedska je i danas vrlo jaka i sposobna za pravi rezultat.

Možda to neće biti na razini onih najboljih švedskih nastupa na olimpijskim igrama, ali svakako ih treba uzeti kao reprezentaciju koja može otići daleko i ući u krug onih koji se bore za medalje. Na trima OI u nizu (od Barcelone do Sydneya) osvajali su srebrne medalje, bilo je to "zlatno doba" švedske reprezentacije, vrijeme kada su predvodnici bili Mats i Staffan Olsson, Magnus Wislander, Stefan Lövgren i ostali. Švedska je tada bila rukometna institucija, reprezentacija koja je za sve predstavljala "crvenu krpu" i svi su željeli svladati snažne Skandinavce.

Danas je situacija nešto drugačija i Šveđani su jedan korak iza onih najjačih - Francuza, Hrvata, Danaca. Unatoč tome i dalje su vrlo jaki s nizom sjajnih pojedinaca. Predvodnik ove reprezentacije je Kim Andersson, sjajni vanjski igrač koji je svoju kvalitetu dokazao i u Kielu i u reprezentaciji. Kiel je napustio i preselio u najjači danski klub Kobenhavn gdje će ostati igrati na najvišoj razini. Osim Anderssona, svakako treba spomenuti i Jonasa Källmana, iskusnog Magnusa Jernemyra, Jonasa Larholma, Fredrika Petersena, jednog od boljih vratara u Europi Johana Sjöstranda.

U London odlaze pod vodstvom trenerskog dvojca Ola Lindgren - Staffan Olsson, a kvalificirali su se kroz dodatni kvalifikacijski turnir kojem su bili i domaćini. Protivnici su im bili Mađari, Brazilci i Makedonci. Pred punim tribinama u Göteborgu upisali su sve tri pobjede i kao prvoplasirani se plasirali u London. Tamo će im prolazak skupine biti imperativ, ali i lakši dio zadatka, dok će u sljedećoj fazi morati biti u svom najboljem izdanju ukoliko se žele potući za medalju.

Island

Šveđani u svojoj kolekciji imaju tri olimpijska srebra, a Islanđani jedno. To islandsko srebro datira s posljednjih OI u Pekingu gdje su u finalu zaustavljeni od Francuza. Imaju li kvalitetu za ponoviti taj rezultat? Imaju, međutim, to neće biti nimalo lako. Prva zvijezda reprezentacije Olafur Stefansson u 39. je godini i iako još uvijek igra jako dobro, fizički više nije onako moćan kao prije. Ozljede su učinile svoje i današnji Stefansson je sigurno slabiji od Stefanssona iz Pekinga.

No to nikako nije razlog da se Islanđane otpiše. Predobra je to reprezentacija da bi ih itko shvatio olako, niz je tu igrača koji igraju važnu ulogu u Bundesligi i danskom Kobenhavnu koji je, uostalom, bio sudionik ovogodišnjeg izdanja Final Foura rukometne Lige prvaka. Imena su to koja bude respekt kod svakog ljubitelja rukometa i nisu reprezentacija koja se može pobijediti ako se u utakmicu ne uđe punom snagom. Palmarsson, Atlason, Sigurdsson, Gudjonsson, Petersson, Gunnarsson samo su neka od imena koja će se naći u Londonu.

I oni su poput Šveđana do Olimpijskih igara u Londonu došli preko kvalifikacijskog turnira. U lijepom sjećanju će im ostati Varaždin gdje su upisali dvije pobjede što im je na kraju bilo dovoljno za drugo mjesto i London. Čile i Japan su bili lagane prepreke, a u posljednjem susretu s Hrvatskom poraženi su 31:28, no već tada je bilo jasno kako bez obzira na ishod tog susreta idu u London pa su si priuštili odmaranje Stefanssona čime su im i šanse za pobjedu dodatno opale.

Dugogodišnji izbornik Gudmundur Gudmundsson jedan je od najzaslužnijih za procvat islandskog rukometa i upravo pod njegovim vodstvom ostvarena su dva najveća rezultata - srebro na OI u Pekingu, te bronca na EP u Austriji. I u Londonu će Islanđani igrati kombinaciju brzog i čvrstog rukometa. U obrani znaju "istući" protivnika, postaviti se čvrsto i stvoriti probleme. Upravo takav rukomet voli islandski izbornik i takav rukomet im je dao rezultata. Kao i Švedskoj, prvi cilj će biti prolazak skupine, a nakon toga borba za medalje. Renome reprezentacije i pojedinaca im daje pravo da se nadaju pozitivnim stvarima.

Argentina

Prva asocijacija na argentinski rukomet je svakako Eric Gull. Briljantni Argentinac je vukao ovu reprezentaciju niz godina, i kada je došao u pozne igračke godine bio je svejedno najbolji. Međutim, Gull u kontekstu argentinske reprezentacije ne znači samo desetak golova po susretu, Gull je i igrač koji je izuzetno zaslužan za današnju kvalitetu argentinskog rukometa. Bio je idol mnogim mladim Argentincima kada su se počinjali baviti rukometom, pravi učitelj mlađim igračima kada bi se priključili reprezentaciji pa tako i danas braća Simonet, nositelji igre aktualne reprezentacije, na svakom koraku ističu zaslugu velikog Argentinca za njihov napredak.

Gulla neće biti u Londonu, ali Argentina ne dolazi sa slabom reprezentacijom koja će poslužiti za dobar trening jačim protivnicima. Na posljednjem Svjetskom prvenstvu u Švedskoj bili su 12. što im je najbolji rezultat na SP-u u povijesti, osvojili su Pan-Američko prvenstvo i po prvi puta u povijesti se plasirali na Olimpijske igre.

U Švedskoj su pokazali kako više nisu rukometni autsajder. U prvoj fazi natjecanja upisali su tek jedan poraz i to od Poljske 24:23, remizirali su s Južnom Korejom 25:25, te su svladali Slovačku, domaćina Švedsku i Čile. Rezultati su to za respekt i buđenje opreza kod svakog protivnika. U drugoj fazi natjecanja uvjerljivo su poraženi od Hrvatske i Danske, namučili su Srbiju, da bi u susretu za 11. mjesto tek u produžetku pali od Njemačke.

Braća Simonet u koncepciji Eduarda Gallarda predstavljaju najvažnije karike, a posebnu pozornost zaslužuju i kapetan Kogovsek, desno krilo Federico Pizarro, lijevo krilo Federico Gaston Fernandez te "Europljani" Matias Carlos Schulz, Federico Matias Vieyra te Gonzalo Matias Carou. Argentina nije reprezentacija koja se nalazi među kandidatima za odličja, ali je definitivno reprezentacija koja se mora shvatiti ozbiljno.

Tunis

Tunis je kao i Argentina još jedna reprezentacija koja će teško u borbu za odličja, ali je vrlo neugodan protivnik i može zagorčati život najjačima. Već 30 godina Tunižani čine udarnu snagu afričkog rukometa zajedno s Egiptom i Alžirom. U rastu njihova rukometa puno je pomogla suradnja s Francuskim rukometnim savezom koji je godinama u Tunisu organizirao kampove s ciljem podizanja popularnosti ovog sporta u svojoj bivšoj koloniji. To je rezultiralo i odvođenjem dijela talentiranih igrača u francuske klubove nakon čega su oni dodatno napredovali i podizali i kvalitetu reprezentacije.

Tunižani su svoj najbolji rezultat u povijesti (ne računajući brojne naslove prvaka Afrike) ostvarili 2005. godine na Svjetskom prvenstvu kojem su bili domaćini. Tada su završili kao četvrti i iznenadili rukometni svijet probojem u polufinale. Bez obzira na povike kako im je dopuštana pregruba igra te kako su bili protežirani kod sudaca kao domaćini, Tunižane od tada više nitko ne shvaća olako.

Unatoč skromnijim rezultatima u svjetskim okvirima posljednjih godina, Tunis posjeduje kvalitetu i nekolicinu igrača na koje svakako treba pripaziti. To su u prvom redu veterani Issam Tej i Wissem Hmam, dvojica najpoznatijih i najvažnijih igrača u povijesti ove rukometne vrste. U njihovom rosteru je niz igrača koji nastupaju u francuskoj ligi što samo po sebi dovoljno govori s obzirom na ekspanziju u francuskom klupskom rukometu u posljednje vrijeme.

Što se tiče ciljeva u Londonu, borit će se za prolazak skupine. Sve iznad toga za njih će biti veliki uspjeh, uspjeh ravan onom sa Svjetskog prvenstva 2005. godine, ali vrijedi isto što i za Argentinu - Tunis nije loš, sposoban je stvoriti probleme svakome i može biti neugodan protivnik.