Ostali sportovi

Giovanni Cernogoraz u Londonu 2012. kao Davor Šuker u Bordeauxu 1998.

Piše:Bernard Jurišić • ponedjeljak, 06.08.2012.
Giovanni Cernogoraz u Londonu 2012. kao Davor Šuker u Bordeauxu 1998.
Foto: FaH

Onako, iz profila, nekom grimasom lica nekako me baš podsjetio na Davora Šukera. I djelovao je baš kao on, onomad kad je dvaput hladnokrvno pogađao isti jedanaesterac protiv Rumunjske u osmini finala Svjetskog prvenstva 1998. Giovanni Cernogoraz u posljednjem, 150. metku napravio je isto. Dvaput je pogodio istu metu. I ubilježio svoje ime neizbrisivnom tintom u knjige besmrtnosti...

Kad bi se netko sjetio provestio anketu, vjerujem da bi rezultat bio uvjerljiviji od 99%. Toliko je nas, naime, danas prvi put u svom životu gledalo televizijski prijenos natjecanja u trapu. Iz minute u minutu, kako je Giovanni Cernogoraz nemilosrdno raspršivao jednu za drugom ljubičastu prašinu u "glinenim golubovima", počeli smo sve zauzimati svu nervozniju pozu u sjedalici, fotelji, kauču i sve češće kuckati u svoje pametne telefone kako bismo saznali pravila, koliko još i kako do kraja. A kad je pogodio tu 150. metu, vjerojatno je teško naći ikoga tko nije poslao ili primio poruku istog sadržaja. "Koliko metaka traje raspucavanje?"

Giovanni Cernogoraz, ali i njegov sjajni kolega u finalu Anton Glasnović, od danas pa do kraja života naučila su nas pravila još jednog sporta. Jednog teškog, zahtjevnog, nevjerojatno zahtjevnog sporta u kojemu smo, eto, najbolji na svijetu. Da, mi, svi zajedno, jer to je prava ljepota i prava veličina olimpijskog natjecanja.

Iako do jučer velika većina nije imala pojma tko je Giovanni Cernogoraz i koliko je znoja prolio, metaka ispucao i živaca potrošio da bi došao tu gdje je danas. I da je možda promašio još jednu ili dvije mete, velika većina nikad ne bi ni saznala.

To je to prokletstvo "malog" sporta. Jednog od onih u kojemu ne rješavate egzistenciju, nego sve što radite - radite iz ljubavi. I iz onog nečeg nedefiniranog iznutra što vas gura, što vam odbija dozvoliti da prestanete. Da se predate i popustite glasu razuma koji se pita "hoćeš li ikad vratiti sve ono što si uložio?"

Ali zato su ovakve priče i najljepše. Iako se ne može reći da je Cernogoraz u olimpijsko finale "pao s neba" - čovjek je pobjednik Svjetskog kupa i jedan od onih na koje smo polagali "pritajene nade", malo je ljudi upoznato s njegovim sportom i s njegovim "likom i djelom". No, sve je to bilo samo do danas. Kako se Snježani Pejčić život promijenio u Pekingu 2008., tako će se i Cernogorzu od Londona 2012.

Zato danas svi slavimo tog 30-godišnjeg Novigrađanina, konobara u obiteljskom restoranu. Čovjeka koji umjesto o milijunima i životu na visokoj nozi, mašta o zaposlenju u Hrvatskoj vojsci, koje je obećano olimpijskim finalistima. Sumnjamo da će se i u HV-u naći netko čvršćih živaca, mirnije ruke i bržeg oka.

Njegova finalna prezentacija bila je maestralna. U finale je ušao kao posljednjeplasirani, a onda pogodio 30 od 31 mete. Ili ako ćemo biti precizniji - 31 od 32. Ona posljednja, 150., izašla je oštećena. Giovanni ju je pogodio. Morao je još jednom - pogodio je i nju. Ma pogodio bi i muhu u letu da je trebalo.

Misli su u djeliću sekunde otišle u Bordeaux, na utakmicu osmine finala Svjetskog prvenstva 1998. Davor Šuker i Bogdan Stelea prvi put. Davor Šuker i Bodan Stelea drugi put. Izgledalo je da bi "Šukerman" pogodio i 10 puta da je trebalo. Baš kao i Cernogoraz, koji nije trebao ni mjeriti svoj puls, poput Šukera. Nije se povisio, samo je namjestio metak, naciljao i - riješio.

Skakli smo tada slaveći Šukerov pogodak, ne misleći valjda da ćemo nekad u budućnosti slično skakati i slaviti zbog jednog - pogotka u "glinenog goluba". Život piše romane.

Giovanni Cernogoraz samo dva dana nakon Sandre Perković donio je drugi zlato Hrvatskoj. Znate već priču kako Chuck Norris baca disk 69.10. Od danas Chuck Norris gađa i u trapu. Ali samo 29 od 31.

Dva naša olimpijska zlata još su jedan dokaz kako je sve moguće. Pa i to da Hrvatska osvoji zlatnu olimpijsku medalju u atletici i da osvoji zlatnu olimpijsku medalju u trapu iako nema "olimpijski" mehanizam za izbacivanje meta, nego ga je Cernogoraz morao tražiti i "iznajmiti" u Italiji.

Znamo da je kriza, manjka novca za sve što bi HOO trebao pokriti sportašima poput Sandre ili Giovannija, pa evo konkretnog prijedloga. Neka ljudi treniraju zajedno. Sandra neka izbacuje disk, Giovanni neka ga rešeta. Znam, disk je skup i tvrd, ali ne mora se on rasprsnuti, mogu se i meci napuniti ljubičastim prahom koji će označiti pogodak. Tko zna, možda jednom olimpijski oci priznaju i novi sport pa osvojimo još koje zlato. Ako već postoji "moderni petoboj", neka ovo bude "moderni diskotrap".

Baš smo nekako dobre volje, baš je lijepo osvajati olimpijske medalje!

Bravo Giovanni! Dobrodošao među sportske besmrtnike!

Sviđa ti se članak? Podijeli ga!

  • Najnovije
  • Najčitanije

Sportnet Forum

Za komentiranje članaka morate biti prijavljeni kao član Sportnet Kluba. Prijavite se!
  • Obrisan korisnik10.08.2012. u 13:24
    meni na momente i fizicki malo baca na sukera :)
    Obrisan korisnik
  • Obrisan korisnik07.08.2012. u 19:01
    Usporedba na mjestu.Kakav to mora biti i kako savladati taj pritisak samo mogu vrhunski sportaši i nevjerovatno stabilne osobe
    Obrisan korisnik
  • interreg07.08.2012. u 16:40
    Odlicna nova disciplina Juris! Dikotrap ha ha ha!!
    interreg
  • emilio2107.08.2012. u 14:21
    Bravo Đani!!!!
    emilio21
  • balaspo07.08.2012. u 02:11
    njega primit ka snajperista i ko će se više smit zajebavat s policijon il vojskon.... svaka čast majstore
    balaspo