Barcelona s Messijem i bez njega, Ibrahimovićeva "osveta" i velika uloga dvaju trenera

Utakmica četvrtfinala Lige prvaka između Barcelone i Paris Saint-Germaina u Gradu ljubavi, ponudila je zaista mnogo. I navijačima na stadionu, i neutralnim gledateljima te, dakako, simpatizerima i navijačima obiju ekipa. Bila je to ponajbolja utakmica u Ligi prvaka ove sezone, a iako je (ponovno) obilježena grubom sudačkom pogreškom, ipak je priuštila mnoštvo kuteva gledanja na nju, od samo običnog remija. A svi, ili barem većina njih, mogu se razložiti u pet glavnih točaka...

Barcelonina "ovisnost" o Leu Messiju

Je li Barcelona toliko ovisna o Lionelu Messiju, najboljem nogometašu današnjice, ili nije? Pitanje je to koje se postavlja već godinama, no u kontekstu utakmice protiv PSG-a, odgovor bi bio: ne toliko, koliko PSG ovisi o Ibrahimoviću. Međutim, da je Messi značajan dio momčadi Blaugrane - to je velika istina i to istina koja je izašla na vidjelo upravo u toj utakmici, u kojoj je moćna Barcelona pokazala dva potpuno različita lica s Messijem i bez njega.

U prvom dijelu, u kojem je Argentinac odigrao odlično, viđena je kvalitetna, smirena, dobra, otvorena i ofenzivna Barcelona. Momčad koja napadima, kombinatorikom i posjedom lopte "melje" svakog protivnika, i njoj je pripao cijeli prvi dio utakmice osim možda uvodnih petnaestak minuta. S Messijem je Barca i u obrani djelovala relativno smireno, znalo se kome i na koga ide lopta, gdje se otvara prostor, gdje loptu treba poslati u ključnom trenutku, oko koga se gradi igra, tko je najvažniji igrač u tranziciji kada loptu treba smiriti i zadržati, pričekati suigrače i tko će, na kraju krajeva, postići pogodak. Sve je to u igri Katalonaca bio i jest Messi, međutim, bez njega se španjolska ekipa potpuno drukčije "snalazila" po terenu.

Bez Messija u drugom dijelu, nakon što je na poluvremenu ostao u svlačionici jer je ozlijedio tetivu, Barca je, iako i dalje staložena i čvrsta, pogotovo u sredini s Xavijem i Iniestom, bila dosta mlaka, usprena, bezidejna. Više se nije znalo kamo s loptom, gdje je gurnuti u prostor, komu poslati kada zagusti. I koliku god moć imali Xavi, Iniesta, Fabregas, nitko od njih prema naprijed ne može i nije mogao učiniti ono što može Messi. Alexis Sanchez je odličan napadač, ali nije ta klasa. Stoga, tko ili što ostaje Barceloni? Sustav igre nisu promijenili, rješenja nisu imali. I zato su "izgubili" drugo poluvrijeme s 2:1, više zbog tuposti u napadu, nego grešaka u obrani.

Jer, bez Messija današnjoj Barceloni ipak fali "ono nešto". On je ključan faktor, bez njega igra nije tako brza, tečna, "programirana", fluentna. Nema toliko kreacije i ideje, otvaranja praznog prostora, lopti u prostor i ubojitosti. A to je sve ono što igri Barcelone ipak daje Messi. Xavi dirigira, Busquets je "korektor", a Iniesta "spojka" koja dolazi iz drugog plana. No, ako nema prave špice koja će i zabiti, i stvoriti priliku sebi i drugima, i asistirati - tu priča Barcelone praktički staje. I stoga je to jedna, ne druga, ali definitivno puno drugačija momčad, kada fantastični Argentinac ne igra u njoj, što je najbolje pokazala i dokazala utakmica na Parku prinčeva.

Povratak Tita Vilanove

Barcelona je napokon dočekala svog trenera Tita Vilanovu, koji se konačno, nakon dugo vremena i izbivanja vratio na klupu svoje ekipe. Iako vidno izmoren i iscrpljen, Vilanova je želio biti uz momčad u tako važnoj utakmici kao što je četvrtfinale, na čemu mu treba odati priznanje s obzirom na bolest i situaciju u kojoj se nalazi. Podočnjaci su sve rekli.

Međutim, Vilanova je za Katalonce pozitivna priča - njegov povratak bi mogao dodatno na pozitivan način "razdrmati" momčad i dati joj jedan dodatni impuls, a to što je dirigirao u Parizu, sigurno je bilo i dodatno opuštajuće i ujedno motivirajuće za nogometaše Blaugrane, koji ove sezone imaju ponajviše problema posljednjih godina. Titov povratak definitivno je priča koja je obilježila ovaj sraz i to na jedan pozitivan način, pogotovo za Barcu.

Osveta se servira hladna. Ili iz zaleđa ako pitate Ibrahimovića

Koliko Barcelona ovisi o Messiju, toliko, ako ne i dvostruko više, PSG ovisi o Zlatanu Ibrahimoviću. Sjajni Šveđanin opet je bio u elementu protiv bivšeg kluba, pokazao je veliku želju, htijenje, motiv, a koliko su svi pritisci zapravo djelovali na njega - pokazao je euforijom nakon izjednačujućeg pogotka. Premda je zabio i stekao prednost nad drugim igračima iz evidentnog zaleđa, Ibrakadabra je svejedno bio najbolji igrač francuske ekipe što je nakon pogotka potvrdio i izvrsnom asistencijom za spas i konačnih 2:2, koje je postavio Blaise Matuidi.

Toliko se bio svađao i prepucavao s Barcelonom, njenim navijačima i igračima, pričao po medijima, "kačio" se još s Guardiolom dok je bio u njihovim redovima. Barcelona mu je jedini klub s kojim je ostao u lošim odnosima, iz kojeg je svim silama želio otići (Juventus je drukčija situacija), u kojem se nije uklopio i snašao - ne svojom krivnjom. Stoga se Ibra zaista u ovoj utakmici Barceloni "osvetio" - uzeo joj pobjedu iz ruku i miran nastavak natjecanja, borio se, stvarao probleme, iznudio žute kartone. No, to nije dovoljno i toga je i on sam svjestan. PSG mora proći Barcelonu da bi takav igrač i igrač tolikih apetita bio zadovoljan i kako bi tu "osvetu" servirao hladnu. Pa makar ju morao realizirati i iz zaleđa - za nj je ionako on najmanje kriv.

Je li Carlo Ancelotti dobar trener za PSG?

Možda to pitanje i nije na mjestu s obzirom na njegovo nogometno umijeće, karijeru, trenerski rad i impresivne rezultate, međutim, tijekom cijelog mandata u PSG-u, mnogi postavljaju pitanje je li Carlo Ancelotti zapravo dobar trener za PSG, za Francusku, za Ligue 1 i koliko on može izvući iz mlade i perspektivne, ali još uvijek ne pobjedničke momčadi šeikova kluba. Kao što se takva pitanja postavljaju i za Mancinija u Cityju, za Beniteza u Chelseaju, ili Juandea Ramosa, gdje god je radio poslije Seville.

Međutim, konkretno u utakmici protiv Katalonaca, Ancelotti je pokazao dobru pripremu momčadi za gostujuću i očigledno s pravom favoriziranu momčad. Postavio je postavu s tri brza mlada veznjaka, ali im je pridodao iskusnog Davida Beckhama i to na njemu neprirodnu poziciju zadnjeg veznog, što je Becks odlično odradio. Beckhamu se štošta u njegovoj karijeri može zamjeriti, ali profesionalnost - nikad. Što je i pokazao u toj utakmici. Nadalje, Ancelotti je pripremio sustav igre za Barcelonu, pokušao je "markirati" njene najbolje igrače, napao je pa se povukao. Kada je gubio otvorio se, igrao je na centašuteve, na visinu i Ibrahimovića. Obranu je složio besprijekorno, neočekivano puno slobode dao Matuidiju i Lavezziju. I isplatilo mu se. Uz malo sreće nije izgubio i vratio se protiv jedne od najjačih ekipa na svijetu iz dva "minusa", iz dva "bunara". A time se posljednjih godina rijetko koji trener može pohvaliti, premda, kao i Ibrahimoviću, Talijanu ništa od toga neće biti važno, ako slično ne ponovi na Camp Nouu.

Barcelona ipak još uvijek nije - "ta"

Ono što se u kontekstu Barcelone spominje već dugo, zapravo otkad je s kormila kluba otišao Pep Guardiola, i na Parku prinčeva se pokazalo istinitim. Barcelona, iako gaji sličan stil igre, već dugo nije "ona" Barcelona iz prošlih godina, kojoj nitko ne može ništa. I dalje je ona sjajna, "gazi" sve redom u Primeri, ne gubi toliko često kao u krizi otprije nekoliko mjeseci i sl., međutim, to više nije ona ubojita, brza, nezadrživa Barcelona.

Ova Barcelona ima previše loših utakmica, nerijetko djeluje umorno i bezidejno što joj se nije nikada događalo posljednjih godina. Bez Messija uvijek nešto nedostaje, ali i s Messijem ide teško. Gostujuće utakmice za Katalonce nikada nisu bile teže i iako je već travanj, Barca još uvijek djeluje da nije do kraja uigrana, da nije spremna, da nema moć. A to joj se dosad nikad nije događalo na ovakav način. No, prejaka je i prevelika to momčad kojoj se može suditi po jednoj utakmici i ponovi li se PSG-u situacija s Milanom i uzvratom u Kataloniji malotko će spominjati relativno blijedu partiju u Parizu. Iako se protiv ovakve Barcelone može igrati, dapače i pobijediti je, i iako ovakva Barcelona ima puno slabosti, koje nikad prije nije pokazivala. A samim time joj se po prvi puta nakon dugo godina, pogotovo gledajući u posljednje vrijeme Bayern i Real, može reći da više nije glavni favorit za "krunu" u Ligi prvaka.