Nemaju klasu, ali nemaju ni straha

Amerikanci u Južnoafričku Republiku na SP (peto u nizu) dolaze kao 14. reprezentacija svijeta, kao prvoplasirana ekipa iz CONCACAF, kao drugoplasirani s prošlogodišnjeg Kupa konfederacija, ali i s neobičnom vrstom pritiska.

Za razliku od svih drugih zemalja, u SAD SP neće biti u fokusu javnosti, barem ne dok ne završi okršaj Lakersa i Celticsa. Iako ih SP nakratko probudi, Amerikancima nogomet još uvijek nije pri vrhu zanimanja, osim ako razgovaraju o tome čime će se baviti njihovi klinci - i klinceze. Stoga "jenkiji" nemaju na svojim leđima pritisak cijele nacije kao mnogi drugi, ali istodobno, znaju da je na njima budućnost nogometa u SAD-u; jedan veliki rezultat pojačao bi zanimanje, a ispadanje u skupini dodatno bi unazadilo status soccera.

Nakon dobrog nastupa na SP-u 2002. (četvrtfinale i tijesan poraz od kasnijeg finalista Njemačke), Amerikanci su razočarali 2006. - odigrali su neriješeno s Italijom, kasnijim svjetskim prvakom, no upisali su poraze od Gane i Češke, te natjecanje završili u skupini. Taj neuspjeh koštao je posla Brucea Arenu, a na njegovo mjesto zasjeo je Bob Bradley.

Amerikanci u svojim redovima nemaju niti jednu svjetsku klasu, čak niti njihov daleko najbolji igrač - Landon Donovan - u Europi ne uspijeva ostaviti značajniji trag. No, Amerikanci su pokazali lani na Kupu konfederacija da ih to ne sprječava ozbiljno parirati i najboljim selekcijama - iako se ne radi o najvažnijem natjecanju na svijetu, Amerikanci su u dvije utakmice protiv dva najveća favorita ovog SP-a, Španjolske i Brazila, bili izvrsni. Španjolsku su pobijedili - postavši tako prva reprezentacicija kojoj je to uspjelo nakon 35 utakmica, a protiv Brazila su vodili s 2:0 prije pada u drugom poluvremenu (izgubili 2:3).

Pobjednički mentalitet nikad nije bio dvojben kod američkih sportaša, a ti nastupi ulili su im dodatno samopouzdanje. "Puno smo naučili prošle godine u finalu Kupa konfederacija i utakmici protiv Španjolske. Imamo i bolno iskustvo kako se može ispustiti ugodno vodstvo protiv momčadi poput Brazila, a sve će nam to pomoći. Znamo da se moramo prvo koncentrirati na prolazak skupine, prilagođavati se svakom protivniku, to nam je prvi cilj", istaknuo je Bradley.

No, Amerikanci ne misle na tome stati, i iako ih ostatak svijeta ne vidi (jako) daleko u turniru, Amerikanci nikada ne dolaze samo "sudjelovati".

Snage

Kada već nemaju individualnih klasa, Amerikanci svoj optimizam grade na uigranosti i timskom duhu. Pobjednički karakter dio je DNA američkih sportaša, a s obzirom da nemaju snažnu ligu, Amerikanci su imali više vremena za pripremanje, razmišljanje i fokusiranje na SP od drugih reprezentacija. Dobar vratar i vrlo iskusna obrana trebali bi biti temelj za dobar rezulat u JAR-u.

Slabosti

Neiskustvo napadača najveći je minus američkom sastavu, ako zanemarimo očigledan izostanak svjetskih klasa. Jozy Altidore ima tek 20 godina, a ima daleko najviše međunarodnog iskustva - ostala tri napadača, Buddle, Findley i Gomez zajedno imaju tek 10 nastupa i - jedan pogodak. Stoga se očekuje veliki napadački doprinos Dempseyja i Donovana, kao i Beasleyja. Iako je obrana na čelu s Onyewuom bila vrlo dobra na Kupu konfederacija, u pripremama za sada izgleda porozno, pa je trenutno i to razlog za zabrinutost.

Očekivanja

Uspjeh: Znate što će Amerikanci smatrati uspjehom? Osvajanje Svjetskog prvenstva. Samo to tamošnja sportska publika priznaje, neovisno o kojem se sportu radi. No, onaj dio američke javnosti koji poznaje odnose snaga u nogometu konstatirat će da je i ponavljanje 2002. (četvrtfinale) - uspjeh.

Realno: Amerikanci imaju prolaznu skupinu, iako će im dvoboj sa Slovenijom sigurno biti puno teži nego što usporedba te dvije zemlje na karti svijeta sugerira. Prolazak u osminu finala realan je domet SAD-a.

Neuspjeh: Ispadanje u skupini sigurno bi bio neuspjeh za SAD koji bi izbornik Bradley vjerojatno platio svojom stolicom.