Kamenica: "Nitko ni sličan Pucu"

"Naše su karijere bile vrlo isprepletene, dugi niz godina bili smo povezani", kazao nam je Kasim Kamenica o prerano preminulom Iztoku Pucu.

Najranija sjećanja na legendarnog beka triju reprezentacija sežu u 1987. godinu i omladinsku reprezentaciju Jugoslavije. Kamenica je bio izbornik, a Puc kapetan rukometaša poput Ivice Obrvana, Igora Butulije i Senjanina Maglajlije, koja je na Svjetskom prvenstvu u Rijeci uzela zlatno odličje.

"1990. godine sam vrlo aktivno sudjelovao u Pucovom dovođenju iz banjalučkog Borca u Zagreb", priča Kamenica, koji je godinu dana ranije sa Zagrebom osvojio titulu prvaka Jugoslavije. "2000. godine mi se Puc javio iz Celja, izrazivši svoju želju da dođe u Prule u Ljubljanu, a 2002. godine osvojili smo dvostruku slovensku krunu. Nakon što je završio igračku karijeru, pomogao sam mu da u ljubljanskom rukometnom klubu postane sportski direktor."

Kraj igračke karijere donio je novu dimenziju odnosu trenera i bivšeg igrača: "Zajedno smo Puc i ja bili mnoge bitke, a nakon što je postao sportski direktor prijateljstvo se produbilo. Bio sam vrlo upućen i u tenisku karijeru njegovog sina Boruta… Vežu me dakle s njime lijepe uspomene, i kao igrača i kao čovjeka. Kad sam saznao da je bolestan, za mene je to bila izuzetno teška vijest. Na žalost, bio je daleko od sviju nas iz rukometa, nismo mogli do njega ovih posljednjih dana. Vijest me dakako šokirala i teško je izraziti osjećaje gubitka."

Mnogi će kazati da je Iztok Puc bio bespoštedni borac, no Kamenica naglašava nešto drugo: "On je bio izuzetno duhovit, i kao čovjek i kao igrač. On je vrlo mlad, s 18 godina, otišao u Bosnu i proveo u banjalučkom Borcu niz godina. Ta je zemlja specifična sredina, gdje je cvjetala njegova duhovitost, a stekao je i ljudsku širinu. Za svakoga je imao lijepu riječ, a osobno je bio skroman i nimalo prepotentan."

O tome kako je bilo raditi s njime kao igračem Kamenica kaže: "Bio je izuzetno taktički potkovan i nikad mu nije jednu stvar trebalo dvaput reći. Vrlo je brzo usvajao sugestije i znao ih provesti u djelo na parketu."

Tu međutim ne staju komplimenti na račun prerano preminulog igrača: "Bio je klasični pobjednik i tipični vođa, mrzio je poraze, teško je sa njima živio. Interesirale su ga samo pobjede i trofeji, a ciljeve je uvijek visoko postavljao", kaže Kamenica i priznaje: "Bio je rukometna veličina, s pregledom u igri i s inteligencijom. Nakon njega uistinu nisam imao prilike trenirati takvog igrača. Nitko mu nije ni sličan."