Lisjak: "Zlato u Los Angelesu je nezaboravno, a Seoul je teško prežaliti"

Rođeni Petrinjac je od malih nogu pokazivao vrhunski talent. Imao je sreću da je bio okružen sjajnim stručnjacima i upijao poteze od ponajboljih trenera na ovim prostorima. Vladimir Sekulić, Miljenko Saćer i Milan Nenadić su ga vodili i usmjeravali u karijeri koja je označena Olimpijskim igrama u Los Angelesu.

Te 1984. godine u Los Angeles je otputovao bez velike pompe. Otputovao je pokazati što zna, a na krilima dobrog rezultata sa Svjetskog prvenstva u Katowicama 1982. godine, vjerovao je kako uz malo sreće može napraviti dobar rezultat. Nije napravio dobar već odličan rezultat, vrhunski, rezultat za pamćenje. U Los Angelesu se popeo na najviše mjesto na postolju i uzeo zlatno odličje.

"U Los Angeles sam otišao kao mlad hrvač, pun snage i ambicija, ali medalja se nije očekivala", rekao nam je Lisjak.

U to vrijeme je bilo nešto lakše doći na olimpijski turnir nego danas. Počevši od 1988. godine uvedeni su kvalifikacijski turniri kroz koje natjecatelji prolaze pravi pakao da bi se kvalificirali na OI. S raspadom Sovjetskog Saveza, broj hrvača i konkurencija su jačali, na OI je uvršteno i žensko hrvanje i sve je to utjecalo na smanjenje broja natjecatelja uz jaču konkurenciju.

"Mi nismo imali kvalifikacije, išlo nas je šest hrvača u grčko-rimskom stilu, ja sam držao kategoriju do 68 kilograma. Na Igre sam otišao ispred velikog konkurenta Nandora Sabe iz Sente koji je imao odlične rezultate u kategoriji do 62 kilograma, a zatim se prebacio u 68, no tu sam bio jači i Savez je odlučio poslati mene u Los Angeles."

Igre u Los Angelesu obilježio je bojkot predstavnika Sovjetskog Saveza jer su Amerikanci bojkotirali Igre u Moskvi 1980. godine, no to Lisjaku nije pomoglo na putu do zlata. Dapače, ždrijeb je bio nemilosrdan, namjerio se na najbolje protivnike, ali dokazao je svoju snagu.

U prve dvije borbe nije bilo problema. Predstavnike Japana i Turske svladao je s velikom nadmoći, no u četvrtfinalu protiv Austrijanca Streitlera je već bilo tijesno. U konačnici je slavio 8:6. U polufinalu je uslijedila borba koja je podigla dosta prašine, a protivnik je bio Rumunj Negrisan.

Negrisan je tada bio veliko hrvačko ime, imao je u kolekciji broncu sa Svjetskog prvenstva 1983. godine gdje je Lisjak završio kao osmi. "Tu je bilo svega, na kraju je Negrisanu podignuta ruka, ali smo se žalili i naša žalba je usvojena. U svom kaosu suci su krivo zapisivali bodove tako da sam u biti ja pobijedio i otišao u finale."

Finale Olimpijskih igara, ma sam nastup na OI za sportaša je veliki doseg, a ući u finale je nešto neopisivo. Na drugoj strani je stajao aktualni svjetski prvak Finac Tapio Sipilä. Finac je do polufinala izgledao nedodirljivo, praktički je deklasirao sve borce, a tamo mu je Amerikanac Martinez već stvorio probleme. U finalu je ostao zatečen, šokiran, Lisjak je posao završio za manje od minute.

"Sjećam se da smo se večer uoči borbe sreli u sauni. Tada su se borbe održavale tri dana i svako jutro je bilo vaganje pa smo dosta vremena uz trening provodili u sauni zbog kilaže. Već su iz njegovog tabora slavili što su otpali Negrisan i još neki jaki hrvači u tom dijelu ždrijeba, vjerojatno je i on očekivao lagan posao. U sauni je bio dobro raspoložen, opušten, točno se vidjelo da očekuje zlato." Onda je uslijedio šok. "Osjetio sam priliku, ušao beskompromisno u meč i nakon 50-ak sekundi mi je prošao jedan zahvat, on je bio neoprezan i nije to očekivao i tuširao sam ga u 57. sekundi."

Malo je reći pobjeda života, bila je to borba i pobjeda koja mu je u potpunosti promijenila život. Preko noći su odjednom svi znali za Vladu Lisjaka, više nije bio zvijezda u lokalnim razmjerima, sada je postao velika nacionalna zvijezda. Međutim, kako to već ide, koliko dobijete dobroga iz svega toga, toliko dobijete i lošeg.

Kao velikom sportašu, zlatnom olimpijcu, u Petrinji mu je priređen veličanstven doček na kojem je bilo više od deset tisuća ljudi. Lokalni i državni moćnici su ga počeli razvlačiti na sve strane, krenula su brojna primanja, promocije, predstavljanja, razbijen je ritam treninga i tu su krenuli problemi. Tijelo iscrpljeno, treninzi sve jači kako bi se propušteno nadoknadilo i slijedile su teške ozljede. Nakon prve operacije se vratio prerano, kako to obično bude - veliku zvijezdu lokalne glavešine guraju na što brži povratak, tako da je uslijedila nova teška ozljeda, problemi s kilažom i promjena kategorije.

"To su problemi koji su me dosta zaustavili, međutim 1988. godinu ne mogu prežaliti. Dominirao sam u svojoj kategoriji i spremao se za Olimpijske igre u Seoulu, ali Savez je odlučio drugačije. Bez obzira što sam bio prvak države i branio zlato iz Los Angelesa, u Seoul je umjesto mene poslan Slovenac Podlesek. On je tu sezonu iz Murske Sobote prešao u Radnički iz Kragujevca pa u Partizan i jasno je o kakvoj je igri bilo riječi. Bila je to odluka s vrha i teško sam se s tim pomirio", kaže Lisjak.

Ostaje žal što nije dohvatio i druge OI, međutim, one prve i jedine će zauvijek pamtiti. 1/1 - jedan nastup i jedno zlato, savršen učinak. No OI nisu samo nastupi, borba za medalje, to je prilika i za upoznavanje svijeta, treniranje u vrhunskim uvjetima, tjeranje organizma do krajnjih granica.

"Nikada neću zaboraviti olimpijsko selo u Los Angelesu. Bilo je prekrasno, iznimno funkcionalno, imali smo vrhunske uvjete. Kada ste u takvom društvu, lako trenirate. Dizao sam se vrlo rano i kretao s trčanjem na atletskim stazama, pokraj mene trče vrhunski atletičari, tek tada možete njima uz bok vidjeti kakvi su to sportaši, s kojom lakoćom istrčavaju zadane kilometre, poput gazela prolaze pokraj vas. Sve vas to tjera na još veći rad. Sve dvorane za treninge su bile nadomak ruke, stvarno, uvjeti su bili vrhunski."

Svoju posljednju borbu Vlado Lisjak odradio je na Mediteranskim igrama 1993. godine. Tada je već bilo ratno vrijeme, ozljede su ga ponovno napale i u 31. godini je prekinuo hrvačku karijeru. Kao uspješnom i utjecajnom hrvaču povjereno mu je kormilo reprezentacije. Krenuo je u izgradnju hrvatske hrvačke reprezentacije, rad s mladim hrvačima i slaganja hrvačke infrastrukture. Puno posla je bilo pred njim, otežavajući faktor su kao i uvijek bile financije i trebalo je proći puno vremena da se sve to posloži. Međutim, s vremenom je i u tome uspio.

Kao jedan od utjecajnijih ljudi u Hrvatskom hrvačkom savezu, do 2009. godine izbornik, a od tada direktor reprezentacije, Lisjak je pomogao mnogim hrvačima i klubovima. Uvijek otvoren za savjet, uvijek spreman na pomoć, nije odustajao i hrvanje je polako raslo.

"Ovo je vrlo nezahvalan sport. Mi i danas imamo masovnost kada je riječ o klincima, ali ovo je amaterski sport u Hrvatskoj i teško nam je. Pazite, Azerbajdžan, Gruzija, Armenija, Rusija, to su sve velesile i drugi svijet za nas. Evo jedan primjer, drugoplasirani Azerbajdžanac na Olimpijskim igrama u Pekingu dobio je od države nagradu 800 tisuća dolara, a zlatni Rus je dobio milijun dolara. Odlično su plaćeni i Turci i svi ostali s područja bivšeg SSSR-a, a mi, mi ne možemo hrvačima isplatili plaće jer smo u potpunosti amaterizirani."

Stoga se uspio izboriti za suradnju s Ministarstvom obrane gdje bi ti vrhunski sportaši dobili priliku za ostvarivanje posla. Tako primjerice naši olimpijci Nenad i Neven Žugaj već rade u vojsci dok se očekuje kako će još jedan odličan hrvač Tonimir Sokol također u tom programu sporta doći do Ministarstva obrane.

Lisjakov život su obilježile OI. "Kao klinac sam maštao o nastupu na OI", imao je snove kao svaki mladi sportaš, došao je tamo, osvojio najsjajnije odličje, a kasnije je na OI putovao i kao trener izbornik prateći Stipu Damjanovića. Sada kao jedan od najvažnijih ljudi Saveza i direktor reprezentacije može s ponosom reći - Hrvatska ima dva hrvača olimpijca i za to sam i ja zaslužan. Sudjelovao je u stvaranju reprezentacije, podizao je i danas Hrvatska ima dva natjecatelja u olimpijskom turniru i niz mladih hrvača koji su osvajači brojnih turnira i nositelji medalja s najvećih natjecanja mlađih uzrasta. Hrvatsko hrvanje ima perspektivu, a uz Lisjaka i slične njemu, može još naprijed. Možda dobijemo novog junaka nacije - osvajača zlatnog olimpijskog odličja.

Foto - Hrvatski hrvački savez