Od četiri milijuna, izbornik je samo jedan

Navijači pod utjecajem medija, ili mediji pod utjecajem navijača, teško je raspoznati uzročno-posljedičnu vezu, uvijek u glavi imaju "bolju" viziju vođenja neke momčadi nego što to ima trener ili izbornik. Rijetko, ili vjerojatnije nikad, se dogodi da novinari, navijači i izbornik - slože istu ekipu. S obzirom na važnost koju nacionalna selekcija zauzima u srcu svakog Hrvata iole sklonog nogometu, svaki potez izbornika stavlja se pod posebno povećalo i uvijek se nađu mane - nije dobar ovaj igrač, treba uzet onog igrača, ne treba igrati ovako već onako... I tako do unedogled.

Foto: Bruno Karadža

Nije bio dobar Miroslav Blažević bez obzira što je postigao uspjeh koji će teško biti ikad ponovljen. Sjetimo se samo svih savjeta uoči SP-a u Francuskoj - treba braniti Mrmić, a ne Ladić, ne mogu igrati trojica kreativaca u sredini, ne može se igrati s trojicom u obrani... Ali kad Ladić postane jedan od junaka grandioznog uspjeha, više nitko ne spominje napise uoči SP-a. Ono što se spominje ponovno su pogreške - trebao je prije ući Prosinečki, trebalo je ovo ili ono... Jer opet su svi pametniji. Iako niti jedan novinar i niti jedan navijač ne bi u utakmicu protiv Rumunjske stavio Krunu Jurčića koji je bio jedan od najboljih igrača tog susreta, Ćiru nitko ne hvali za taj potez. "I moja baka bi s tom momčadi bila prvak svijeta". Možda je nekima to bolna činjenica, ali ne bi!

Ćirin potez uvođenja Jurčića je možda, a možda i nije, presudio utakmicu protiv Rumunjske. Isto tako, Ćirina odluka da ne uvede "velikog Žutog" nakon isključenja Blanca možda je, ali možda i nije, presudila poraz protiv Francuske. Nepravedno je davati takve ocjene, što bi bilo kad bi bilo. Uoči EP-a 2004. veliki dio nacije inzistirao je na Niki Kranjčaru kao kreativcu u sredini terena, Otto Barić nije se složio. S Nikom bi možda, a možda i ne - (ne)uspjeh bio veći. Možda, možda, možda.

Trener se može ocijeniti po nizu kriterija - po igri, po atmosferi u svlačionici, po respektu igrača, ali daleko najvažnije i najobjektivnije - po rezultatu. Zanimljivo, iako Zlatko Kranjčar kotira odlično po svim tim kriterijima, nogometna nacija okrenula se protiv njega. Zašto?

Od samog početka Cicinog mandata, zapravo još tijekom rasprava o novom izborniku, odnos sa sinom Nikom bio je stalan izvor polemika. Hoće li tako bliski odnos utjecati na objektivnost procjena izbornika kojem je jedna od glavnih zadaća da bude - objektivan? Hoće li Niko uvijek imati svoje mjesto bez obzira na svoju igru ili igru nekih konkurenata? Pitanja su to koja su bila aktualna još prije skoro dvije godine, no na površinu su isplivala upravo prije SP-a. Zbog Davora Vugrinca.

Foto: Yasuyuki Nagatsuka

Hrvatska reprezentacija, nažalost, ima puno više problema i "vrućih" pitanja od toga koliko može trčati Niko Kranjčar, no nažalost, jedina tema na koju se fokusiraju mediji i navijači jest upravo to. Niko si je prelaskom iz Dinama u Hajduk stvorio puno neprijatelja, koji ga ne bi podržali ni da igra dobro, a kamoli dok igra ispod prosjeka kao što je slučaj posljednjih mjeseci. Žalosno je da hrvatski navijači nemaju u interesu pozitivan razvoj još uvijek najvećeg talenta hrvatskog nogometa već ga žele "satrati" negativnim stavom.

Veza otac-sin maksimalno je otežala posao obojici Kranjčara jer se potpuno krivim očima gleda na Nikinu ulogu u reprezentaciji. Da je bilo tko drugi izbornik, standardni status Kranjčara juniora ne bi toliko brinuo cijelu javnost. Nakon što je kao daleko najmlađi član reprezentacije sasvim solidno odigrao cijele kvalifikacije (9 utakmica, 2 gola), kod većine trenera Niko bi, baš kao i kod Zlatka Kranjčara, bio u planovima za SP, a prava briga ne bi bila treba li igrat već kako mu podignuti formu za svjetsku smotru. Šveđani jamačno ne raspravljaju treba li Ibrahimović ići na SP zbog užasne forme u dresu Juvea proteklih mjeseci, ali se brinu zašto ne igra dobro. Usporedba nije između Kranjčara i Ibrahimovića koji je svjetska klasa, nego između pogleda na standardne reprezentativce.

Jer, ako svi skupa uistinu smatramo da nas jedino muči Nikina forma, a ne činjenica da je izbornikov sin, onda imamo još puno drugih razloga za brigu. Zašto Eduardo igra loše? Zašto Butina uopće ne brani? Zašto Pletikosa prima golove koje ne bi smio primiti, i zašto su obojica ispred najboljih vratara Austrije i Belgije? Zašto je Valdez ispred Klasnića? Zašto Babić igra samo 20-ak minuta po utakmici? Zašto Hertha ne želi obnoviti ugovor s Kovačem? Zašto Juve ne želi Tudora? Zašto Šimić gotovo da i ne igra? Zašto Olić nije efikasan nakon ozljede? Zašto Jerko Leko uopće ne igra?

Ili, ako nas sve skupa zapravo muči kako Kranjčar ne može puno trčati, a ne činjenica da je izbornikov sin, onda imamo također puno drugih razloga za brigu. Zašto nam vratari primaju pacerske golove iz slobodnih udaraca (Bugarska, Malta)? Zašto Niko Kovač ne može kvalitetno predati loptu? Zašto je Babić mekan u duelu? Zašto je Srna "truba" u igri prema nazad? Zašto je Tudor pretrom za čuvanje hitrih igrača u sredini terena? Zašto Klasnić ne ponavlja igre iz kluba u reprezentaciji?

Foto: Nikola Movrić

Ne, nas ne muči ni Kranjčarova forma ni Kranjčarova trka, problem je samo u tome što je sin Zlatka Kranjčara. A nekima je problem i to što je dres Dinama zamijenio onim Hajduka. A tema bi trebala biti baš ta forma i baš ta trka. U svemu tome izgubljeno je ono najvažnije, a to je da bismo trebali napraviti maksimalno pozitivnu atmosferu uoči SP-a.

Proljetna forma neće se prenijeti na SP, kod nekih igrača ona će bit bolja, kod nekih lošija, no pravila nema. Briljantni "proljetni" Henry i Zidane 2002. godine su se s Francuskom pokupili kući nakon tri kola bez ijednog pogotka. Zablistao je Ronaldo koji je prije toga imao problema s ozljedama i formom. Ni sjajna Vugrinčeva forma nije garancija da bi Davor briljirao na SP-u, kao što loša Kranjčareva forma ne znači da će biti - loš. I opet, sve je u sferi riječi možda. Možda Niko baš bude loš, možda bi Davor baš bio dobar.

Zlatko Kranjčar povukao je ispravan potez. Hrabar potez. Potez zbog kojeg će patiti njegova reputacija u medijima i među pukom, ali zbog kojeg će poboljšati atmosfetu u reprezentaciji. Ne zato jer bi Vuga kao osoba pokvario atmosferu, on je sjajan igrač i čovjek, već zato jer bi narušilo zajedništvo koje je izgrađeno kroz kvalifikacije. Morao bi netko otpasti, netko tko je bio tu dok su se lomili otpori Švedske, Bugarske i ostalih. A kada je došlo vrijeme za najveću nagradu u karijeri nogometaša, nastup na SP-u, bilo bi pogrešno od Cice oduzet mu to pravo.

Iza Kranjčara stoje sjajni rezultati - dvije dvostruke krune s Dinamom, ulazak u Ligu prvaka, neponovljiva kruna sa Zagrebom, sjajan pohod kroz kvalifikacije s reprezentacijom koja je ispraćena s puno skepse, prijateljski uspjesi s dva diva svjetskog nogometa, Brazilom (remi) i Argentinom (pobjeda). I bez obzira na sve to, navijači i novinari umišljaju si da - znaju bolje.

Foto: Dražen Patarčić

Marko Viduka, jedan od najboljih napadača na Otoku, reći će kako je upravo Zlatko Kranjčar najveća snaga "kockastih". S druge strane, navijači i novinari, oni isti koji su tog Viduku proglasili anti-talentom te ga protjerali iz Maksimira, sada "sole pamet" Kranjčaru jer oni - "znaju bolje". Kao što su znali dok su zviždali Viduki...

Veliki igrači, veliki treneri, veliki predsjednici klubova; svi oni znaju kako najbolja momčad nije ona koja je skup najboljih igrača (pogledati pod Real Madrid ili Inter Milano). Najbolja je ona momčad koja kao kolektiv maksimalno iskoristi vrline, a dobro sakrije mane pojedinaca. Hrvatska je pod vodstvom Zlatka Kranjčara odlično radila upravo to, funkcionirala je kao kolektiv i bolji rezultat i bolju igru Hrvatska ne može postići nego upravo na taj način. Zlatko Kranjčar odlučio je na SP-u tom kolektivu dati priliku... Zar je to pogrešno?

Nekoliko se izbornika odlučilo igrati "opasnu igru". Van Basten se odrekao veličina poput Seedorfa, Makaaya i Davidsa, a priliku je dao mladima koji čak ni u klubovima nisu bili uvijek standardni. Izazvao je polemike, ali ni približno tako negativnu reakciju javnosti kao Kranjčar. Samo zbog toga što u reprezentaciji nema sina... Vrijeme je da se svi zajedno skupimo oko reprezentacije koja je SP izborila i koja će na njemu nastupiti te prestanemo secirati odnos sina i oca već se posvetimo analizi učinka Zlatka Kranjčara izbornika, Nike Kranjčara igrača, ali i Babića, Butine, Kovača i ostalih jer reprezentacija nisu samo Kranjčar(i)...