Realnost

Realnost je da je Hrvatska treći puta zaredom napustila veliko natjecanje već u prvom krugu te tako opet razočarala puk koji bi uporno htio ponavljanje '98. , ili bar '96., iako u hrvatskoj reprezentaciji nema ni izbliza pojedinačne kvalitete koju smo imali tada. '02. nije bio dobar Jozić, u Portugalu nije bio dobar Barić, sada nije dobar ni Kranjčar. Zanimljivo, sve iskusni stručnjaci koji iza sebe imaju rezultate i koji su, na kraju krajeva, Hrvatsku odveli na to veliko natjecanje, i ni jedan od njih nema pojma? Gotovo nevjerojatno. Tisuće navijača i stotine drugih stručnjaka vidi što ne valja, no izbornici su izgleda 'ćoravi'.

Jasno je da novinari traže mišljenja drugih stručnjaka nakon utakmice Hrvatska - Australija, ali sada se dogodila prava poplava raznoraznih znalaca koji uz dubokoumni pogled oštrog jezika daju ingenioznu kritiku i impresioniraju javnost, iako zapravo otkrivaju toplu vodu. Tako je hrvatska javnost oduševljena rekapitulacijom događanja iz usta Ivice Osima. "Bez trke danas nitko ne igra." Kao da to ne govori svaki trener na svijetu, pa nam je Osim sada otkrio neku fantastičnu istinu, dok Cici to nije palo na pamet. Miroslav Blažević, pak, tvrdi kako Hrvatska nije iskoristila evidentnu premoć u kvaliteti koju ima. Hm, premoć u kvaliteti? Kuže kritizira "sporu i tešku vezu", kao i uopće našu igru...

Ne dovodim u pitanje znanje tih trenera koji iza sebe imaju i dosta uspjeha (prvenstveno Osim i Ćiro), ali isto tako i listu neuspjeha, kad valjda ni to silno znanje nije moglo pomoć uz loše igrače. Isto tako, oni u pitanje ne bi trebali dovoditi Kranjčarevo znanje. Zašto? Iako se neki neće složiti, malo je vjerojatno da bi netko drugi polučio bolji uspjeh s ovom selekcijom. Možda Guus Hiddink.

Ne možemo trkom odgovoriti na zahtjeve današnjeg nogometa? To je realnost, a ne slabo vođenje momčadi. Ako pogledamo samo ovo proljeće, od naše udarne jedanaestorice, standardni su bili Pletikosa, Kranjčar, Klasnić i Srna. Šimunić i Pršo bi bili u tom krugu da nije bilo ozljeda, Tudor, Babić, N. Kovač i Olić nešto su igrali od početka, nešto s klupe, dok su R. Kovač i Šimić uglavnom bili zamjene. No to čak i nije toliko bitno, važnije je kakvog su profila naši igrači, posebno u veznoj liniji koja treba najviše trčati.

Niko Kovač na zalazu je karijere, borbenost mu se ne može osporiti, ali njegov fond trke postupno pada, a eksplozivnosti više uopće nema. Tudor je poprilično trom za veznog igrača, iako je trkački spreman, za Niku Kranjčara se zna da mu je spremnost najveći problem... Čak i njegova alternativa, Luka Modrić, u HNL-u ne može izdržati više od 60 minuta tempo igre, kako bi tek na SP-u. E sad, i ja mogu reći da "bez trke danas nitko ne igra". No, Osim bi trebao odgovoriti na pitanje - gdje da Cico "iskemija" našeg Deca, Ballacka, Lamparda, Gerrarda, Cambiassa, Emersona, Kaku, Xavija? To je naša realnost, mi nemamo veznih igrača koji trkom mogu odgovoriti na zahtjeve današnjeg nogometa, a to ne može biti kriv Cico Kranjčar već svi treneri zajedno koji rade u HR nogometu.

Još je veća zabluda da smo mi kvalitetnija momčad od Australije. Da mi imamo znanje, kombinatoriku, imaginaciju kakvu "klokani" nemaju. Mora da još živimo u nekoj ne tako dalekoj prošlosti, jer ova današnja momčad znanje - nema. Daleko najveći znalac hrvatske veze je Niko Kranjčar, a on zna puno manje od igrača koje smo nekad zvali 'znalcima'. Da ne govorimo o tome koliko su Boban, Prosinečki i Asanović bili iskusniji, kvalitetniji i inteligentniji igrači od Kranjčara. A što onda rek reći o znanju Tudora i Nike Kovača? Tudor je svjetski kvalitetan branič, no u vezi nije ni blizu vrhunskih defanzivnih veznih igrača, njegov pas je puno prespor, nedovoljno kvalitetan, ne priključuje se uopće napadu, ne može se driblingom riješiti igrača, ne može povući... A sve to slično vrijedi i za Niku Kovača, kapetan je velika radilica, no to je - to. Kovač i Tudor ni u snu ne mogu odigrati loptu Bobana, Asanovića i Prosinečkog, a i Kranjčaru se dogodi 'jednom godišnje'.

Realnost je da smo u zabludi. U zabludi da je Hrvatska moćna ekipa i da imamo svjetski kvalitetne igrače. Djelomično je i upravo Zlatko Kranjčar kriv za to stanje svijesti, jer smo se preuvjerljivo plasirali na SP. Pa iako su tada svi rekli "plasman je uspjeh, sve više od toga je fantastično", sada više tako nitko ne misli jer su krila narasla, pa je osmina finala postavljena kao minimalan cilj, a četvrtfinale kao pravi uspjeh. Je li to realnost?

Zaboravimo imena igrača nakratko, pogledajmo njihov učinak u klubovima gdje igraju. Vratar nam nije ni prva rezerva u Šahtaru iz Donjecka. Stoperi su nam, redom, rezerva u Milanu, rezerva u Juventusu i standardni igrač Herthe, a ujedno su to i jedini igrači svjetske klase u hrvatskoj momčadi.

Na desnom boku nam igra standardni desni bek Šahtara, lijevo je igrač koji je ponekad prvotimac, češće rezerva Bayera. Sredinu nam okupiraju relativno standardni prvotimci Siene i Salzburga (Herthe do prije SP-a), fantasista nam je veznjak prosječnog hrvatskog prvoligaša (po rezultatima). U napadu nam igra drugi napadač Werdera (koji bi, istina, po učinku u klubu morao biti europska klasa) te napadač Glagow Rangersa koji češće igra na krilu te je ove kalendarske godine zabio tri gola.

Ne, realnost zaista nije da je ta momčad bolja od sljedeće momčadi: Prvi vratar Middlesbrougha - standardni igrač Basela, standardni igrač Newcastlea, standardni igrač Blackburna - ponajbolji igrač Evertona, standardan igrač PSV-a, standardan igrač Blackburna, standardan igrač Parme, ponajbolji igrač Parme - standardni igrač Liverpoola (i svojedobno jedan od najvećih svjetskih talenata), najbolji igrač Middlesbrougha i jedan od najboljih strijelaca na Otoku. Plus, najbolji trener svijeta. Zar je realnost da smo mi favoriti?

O kojoj to Ćiro kvaliteti priča? Što je najgore, ovo je zaista naša najbolja momčad. Kranjčaru će se puno toga prigovarati, ali izbor igrača neće se previše spominjati jer je tu uglavnom sve svima jasno. Svi se slažu da imamo kratku klupu, a ako znamo kakva je ova prva momčad, onda se možemo samo pitati - kakvi su tek ovi na klupi?

Za Srnu smatramo da je svjetsko krilo, iako on s razlogom u Šahtaru igra desnog beka. Srna je, objektivno, igrač bez pravog driblinga, kao takav, nije ni blizu svjetskih krila poput Messija, Robbena, C. Ronalda i drugih. A i takav Srna je naše daleko najopasnije oružje. Za Pršu smatramo da je svjetski napadač, iako brojke jasno govore da on to nije, kako u klubovima tako i u reprezentaciji. A i takav Pršo je daleko najbolji hrvatski igrač ako izuzmemo stopere.

Realnost je da je i Cico radio pogreške tijekom ili uoči SP-a, ali da one nisu ni izbliza tako kardinalne kao što bi neki htjeli. Jer puno je lijepše misliti da je za katastrofu kriv jedan čovjek (i njegov sin) nego da je to realnost našeg nogometa. Ljepše u glavi izgleda, "bili smo vrijedni četvrtfinala, samo da nije bilo obitelji Kranjčar". A takvo razmišljanje je guranje glave u pijesak, dakle upravo ono što neki zamjeraju Cici.

Sve hrvatske momčadi već neko vrijeme, a to će izgleda još potrajati, žive pod golemom sjenom momčadi iz '98. Iako smo već i tada znali da je to generacija kakav se nikad neće ponoviti, od novih momčadi uporno očekujemo sličan uspjeh, iako to javno nećemo reći. Pa je ispadanje u prvom krugu katastrofa nacionalnih razmjera, iako su nas svi strani mediji (što će reći objektivniji) svrstavali tamo gdje smo na kraju i završili - na rub drugog kruga, "Hrvati bi mogli proći, ali nisu ni blizu momčadi iz 1998." I to je realnost.

Realnost u kojoj su Šuker, Boban i Prosinečki među pet najboljih igrača koje je Hrvatska ikad imala, dok Pršo, Srna i Tudor nisu ni blizu. Realnost u kojoj smo tada imali igrače koji su igrali važne uloge u najjačim europskim klubovima (Real, Milan...), a u kojoj danas imamo sporedne glumce u sporednim klubovima, uz par iznimki.

Neki su već sve to zaboravili. Zaboravili su što može odigrati jedan Zvone Boban, kakav gol može zabiti Davor Šuker, kako može ubaciti Robert Jarni. A ta momčad, neusporedivo jača od ove današnje, odigrala je slabiju utakmicu protiv Japana nego ova Kranjčarova. S tom razlikom da je sada Kawaguchi obranio penal, a tada je primio pacerski gol. Dakle, čak su i Vatreni trebali dozu sreće na putu do povijesnog uspjeha, a budimo objektivni, u današnjoj momčadi su možda tri igrača koji bi igrali i tada, ako ne računamo Šimića koji je zajednička karika.

I sada smo mi kao vrlo razočarani nevjerojatnim neuspjehom reprezentacije, tražimo "glave", pozivamo na odgovornost, pljuje se na sve strane, pa čak i na srce igrača iako smatram kako je to zaista promašeno jer su dali sve od sebe. A s druge nam strane realnost nudi sliku u kojoj Hrvatska jednostavno nema bolju momčad od Australije, bolja ekipa prošla je dalje.

Možda nam treći uzastopni neuspjeh (ili bar nešto što smatramo neuspjehom) otvori oči. Nismo bogomdani za nogomet, a povijesni uspjeh iz '98. tako treba i gledati - kao povijesni uspjeh. Ne bi se zvao povijesni kad bi se ponavljao svakih osam godina... Više se stvari moralo poklopiti da se stvori takva generacija - osim što se u isto vrijeme rodilo nekoliko izvanserijskih igrača, tada se dosta dobro radilo s mladima, odrasli su u puno jačoj ligi i dugo su igrali zajedno. I onda se još poklopilo malo sreće, dobra atmosfera i eto velike bronce.

Danas nemamo izvanserijskog igrača, nemamo ni talenta koji je na tragu takve ocjene. Sama činjenica da već pet-šest godina pričamo samo o Niki Kranjčaru dovoljno govori, o njemu se sigurno ne bi toliko pričalo da je negdje nogometno odgojen neki bolji klinac. Pa se onda, u nedostatku boljih rješenja, od Nike htjelo na silu stvoriti Bobana, na kraju je mladić ispao kriv što nije postao Zvone iako je to smiješno. Natovarili smo mu najveće moguće breme i onda još bili razočarani što nije ispunio očekivanja.

Nemamo jaku ligu, dapače, liga nam je izrazito slaba, s mladima se radi očajno loše, a hrvatski klubovi nemaju priliku okušati se s jačima jer iz Europe ispadaju u prvim (pret)kolima. Posljednji hrvatski igrači koji su ostvarili unosne transfere u inozemstvo pokazali su se velikim promašajima, nakon toga se i Europa opametila pa nismo prodali igrača u veliki klub već nekoliko godina.

I to su naši problemi - naš nogomet, naša liga, naši treneri. Ne Cico Kranjčar i ova reprezentacija, oni su napravili i više nego što naš nogomet trenutno vrijedi. A nastavimo li sa sličnim radom u domaćem nogometu, onda ćemo ovakve katastrofe moći samo sanjati, jer velika prvenstva nećemo vidjeti...

Postoji i jedna svijetla realnost - Hrvatska je imala najbolje navijače na Svjetskom prvenstvu, to se ne može ne spomenuti. Kockasta vojska oduševila je pojavom, još više gromoglasnom podrškom Hrvatskoj. I dok sad neki novinari podilaze masi patetičnim rečenicama o "zadnjem potrošenom euru za ove kukavice", istina je da su i oni mogli uživati u događaju koji će pamtit cijeli život. Uz plaćenu kartu nigdje ne ide garancija da ćete svjedočiti i pobjedi. A momcima treba zapljeskati zbog toga što su nam uopće dali priliku da na SP-u pjevamo "Moju domovinu"...