Ni Jose ne bi pomogao

Za one sa slabijim osjećajem za ironiju - neće. Ni Slaven Bilić, ni Zvonimir Boban, ni Branko Ivanković, kao ni strani velikani koje Vlatko Marković bombastično najavljuje iako su sve samo ne realnost, pa čak ni najbolji treneri današnjice poput Mourinha, Lippija ili Hiddinka, neće odnosno ne bi mogli popraviti sve ono što ne štima u našem nogometu.

HNL će uvijek biti, to je činjenica, baza na kojoj će se temeljiti uspjeh reprezentacije, jer već i vrapci na grani znaju da smo prvo istrošili igrače ponikle u bivšem sustavu, potom i potencijale inozemstva, te je sada red da vidimo što smo odgojili u vlastitom dvorištu.

A tu stvari ne izgledaju dobro. Iako Rijeci i Varteksu ne treba presuditi prije uzvratnih utakmica, sama činjenica da dvije momčadi iz samog vrha domaćeg nogometa ne mogu na svom terenu pobijediti ciparskog odnosnog albanskog predstavnika i više je nego porazna. No, porazno je i što mediji i javnost to shvaćaju kao sramotu tih klubova, a ne našeg nogometa, smatrajući kako eto Osijek, Rijeka i Varteks ne zastupaju dobro naš nogomet.

Istina je, međutim, da oni naš nogomet dobro zastupaju, u smislu da ga prezentiraju baš onakvim kakav on jest - europski nekonkuretan. Hrvatska još nije stigla na samo dno Europe rezervirano za predstavnike Farskih otoka, San Marina ili Lihtenštajna, no tendencija je upravo u tom smjeru. Prošle sezone, samo su Malta, Andora i San Marino imali lošije rezultate od HR klubova, ali, zanimljivo, ta uistinu porazna činjenica nije ni približno obrađivana kako od HNS-a, tako i od medija i javnosti poput 'debakla' na SP-u. A to je pravi razlog za zabrinutost, ne tijesan poraz protiv Brazila, te remiji protiv Australije i Japana na skupu 32 najbolje nacije svijeta.

Gdje su pravi problemi

Produkti jugoslavenske škole koja je, koliko god to možda bilo teško priznati, radila puno kvalitetnije od ove hrvatske, uglavnom su napustili profesionalnu scenu. Iscrpljen je i inozemni bazen, iako se Marković i ekipa maksimalno trude kako bi pronašli još kojeg dobrog nogometaša odgojenog u kvalitetnijem okruženju i njegovu hrvatsku baku. Počeli smo razmišljati i o tome da u reprezentaciju jednostavno gurnemo i one "bez bake", poput Ettoa iz Dinama, gotovo ne shvaćajući na što smo spali. Koja je poanta? Naći najbolje strance po svijetu spremne igrati u HNL-u par godina i onda ih nagovoriti da obuku dres nacionalne svetinje? Ništa protiv Ettoa koji je odličan igrač, no kakve on veze ima s hrvatskom reprezentacijom? Dakle, selekcijom koja reprezentira Hrvate. Da, možemo mu to napisati u putovnicu, ali opet, je li to poanta?

I tako, kad oduzmemo "Jugoslavene, inozemce i strance s HR putovnicom", ostala nam je HNL. Hrvatska nogometna liga, liga koja po ničemu nije više konkurentna zemljama za koje smatramo da su nogometno podređene Hrvatskoj.

Kada bi bar opravdanje bilo u činjenici da nam bogatiji inozemni klubovi uzimaju najbolje igrače, no ni to nažalost nije istina. Teško se sjetiti posljednjeg unosnog transfera HNL-ovca u snažan europski klub. Ponajboljeg igrača HNL-a prošle sezone, 27-godišnjeg strijelca u naponu snage, kupio je - Genk. Bolje trenutno ne možemo, a i taj Bošnjakov transfer vrijedan je svake hvale, jer "utopiti" nekoga iz HNL-a teška je misija i najboljim menadžerima. Prije 10, 8 ili šest godina, igrače iz HNL-a tražili su Inter, Newcastle, Liverpool, Aston Villa... Danas ih traži malo tko, poneki istočnoeuropski klub možda. I to one ponajbolje. Živjela je tada i HNL od reputacije Šukera, Bobana i Vatrenih, no nakon što su polako iz Hrvatske počeli stizati skupi promašaji, Europa se ohladila.

Kako smo došli do ove točke, gdje strijepimo od ciparskih klubova u europskim natjecanjima? Razloga je mnogo, svi koji rade u domaćem nogometu moraju snositi odgovornost, iako će lopticu uvijek prebaciti nekom drugom. HNS klubovima, klubovi HNS-u, predsjednici trenerima, a treneri predsjednicima. Krivi su - svi!

Ako krenemo od postavke da smo talentirana nacija za nogomet (iako je i ta postavka na relativno klimavim nogama), onda se treneri trebaju zapitati što rade s tim talentima. Kada dođe do "kratkog spoja", zašto talenti ne postanu igrači? Zašto već pet godina pričamo o talentu Nike Kranjčara? Gdje su drugi talenti? Tu i tamo poneki bljesak, iako je i to prejaka riječ za nekoliko dobrih poteza nekog mladog igrača.

Mladi nogometaši iz škole dolaze - neškolovani. Često smo svjedoci elementarnih pogrešaka u tehničkim i taktičkim detaljima, nema fizičke moći, nema vrhunske tehnike, nema kvalitetnog udarca, nema odgovorne igre, mladići u naponu snage nisu sposobni raditi "ponavljanja". Tko je kriv za to? Treneri su osjetljivi i na najmanji prigovor, smatrajući kako su pokupili svu pamet svijeta, a rezultati dovoljno govore za njih. Ako se igrači teško transferiraju van, što tek reći za trenere koji u Europu idu samo kao turisti. Barić, Ivić, Ćiro - još uvijek su za ostatak društva vrh vrhova. Poneki izlet do Libije i to je to.

Treneri će, pak, odbaciti svoj dio krivnje, pa potražimo dalje. Igrači? Definitivno snose najveći dio krivice, jer na kraju krajeva ipak su oni ti koji igraju. A kod nas rade puno toga prije nego igraju, mediji ih rano napušu kao zvijezde, pa se oni tako i ponašaju. Umjesto da rade na sebi, na svojim tehničkim, taktičkim i fizičkim kapacitetima, rade sve drugo. Između ostalog, slušaju svoje menadžere koji im u uho bacaju bombončiće kako su najbolji, kako samo što nisu završili u Manchester Unitedu.

Ah, menadžeri, davno ustanovljeni problem našeg nogometa. Kod nas su puno više od menadžera - oni su savjetnici, psiholozi i 'treneri' svojih pulena, oni su ljudi koji vrše pritisak na trenere, a nerijetko i ti koji sastavljaju momčad. Poruka klincima koji žele uspjeti radom - bolje si nabavi pravog menadžera, tako ćeš prije izboriti momčad nego radom. Sjajna poruka.

Klubovi? Krivi po svim točkama. Uporno radi kratkoročnih ciljeva zanemaruju dugoročne. Kako ostvariti bolji plasman što prije, kako zaraditi što prije. U tom planu, rad s mladima je posve nebitan, jer tko ima vremena čekati klince kad se može dovesti "gotov" igrač. Strategija rada s mladima je kriminalna, tom segmentu posvećuje se minimalna pažnja. I dok jedna Barcelona ne bi bila to što je bez svojih igrača, hrvatskim klubovima boljom strategijom čini se kupovina.

Treneri se mijenjaju kao krpe, jer, jasno, netko mora biti kriv; to ne mogu biti igrači jer tko će ih sve zamijeniti, to ne može biti predsjednik jer - klub je njegova igračka. K tome, priliku uglavnom ne dobivaju perspektivni mladi treneri, već istih 7-8 imena kruži okolo već godinama (iako je na tom polju napravljen određen pomak). Financijski, klubovi puno toga obećavaju, malo toga ispunjavaju, a dugovi se gomilaju. Bez novca svi su pod pritiskom, od igrača preko trenera do uprave, no, istina, teško ga je i naći s obzirom da "proizvod" nitko ne kupuje. Pa se tako ne ulaže u ništa, posebno ne u rad s mladima, infrastruktura je kod većine klubova komična, uvjeti za rad slabi ili nikakvi.

Mediji su odradili svoju ulogu u cijeloj priči. Kako se stvar mora "prodat", izmišljaju se razne zvijezde koje to nisu, klinci od 18 godina uspoređuju se sa svjetskim veličinama, a to ima itekakav utjecaj na njih, sigurno ne motivirajući. Klubovima se stavlja konstantni pritisak uspjeha (dugoročna strategija, da slučajno i postoji, ne bi baš bila shvaćena od medija, pa posljedično i javnosti), a isto se radi i trenerima kojima se secira svaki potez, protiv kojih se onda okreću navijači, pa i klub. A kad se nekog napuše (bilo igrača bilo klub), pa se taj balončić raspukne, tko će navijačima objasniti zašto Hajduk gubi od Debrecena, zašto Kranjčar nije postao Boban, a Ante Tomić hrvatski Zidane?

I šećer na kraju, HNS. Savez koji se stalno hvali uspjesima reprezentacije te svojom financijskom slikom ponaša se kao da HNL nema veze s njima. Marković stalno spominje kako Savez nije ničija prćija, ali - čija je prćija HNL? Poneki program za obuku trenera ili par kuna što se odvoji za rad s mladima - zar je to dovoljno?

Kako bi drugačije i bilo kad je HNS institucija u kojoj jedan čovjek vuče sve poteze, a drugi (Zorislav Srebrić) radi sedam poslova odjednom. A dobro je poznato kako takva osoba niti jedan posao onda ne radi kako valja. Uostalom, dovoljno govori kako farsa, ili opširnije rečeno sastanak Stručne komisije, koja se odvijala jučer nije nikoga posebno iznenadila. Na takve smo stvari od HNS-a navikli.

Rezultati svega toga su vidljivi. Ne u Njemačkoj, nego na Kantridi, u Gradskom vrtu, na stadionu Varteksa. Na ostalim stadionima HNL-a. Na europskoj nogometnoj karti, gdje nema hrvatskih klubova, ali uglavnom ni hrvatskih igrača s važnom ulogom. Štoviše, s obzirom na sve te ostale rezultate - plasman u Njemačku bio je uspjeh.

Zlatko Kranjčar je povijest. Sve dobro što je učinio (13 službenih utakmica, jedan poraz (Brazil), standardizacija momčadi, vraćanje ofenzivijnoj igri u odnosu na prethodnike, najuvjerljiviji plasman na SP do sada, uvođenje nekoliko mladića u sastav i zahvala nekim starijim internacionalcima), nekima nije bilo dovoljno. Iako mediji guraju priču kako je cijela javnost okrenula leđa Cici, to nije istina jer je Kranjčar upravo "prepolovio" mišljenje javnosti. Pokazuju to forumi i ankete, ali se svejedno uporno gurala teza kako se cijela nacija okrenula protiv Kranjčara. Mediji su tako Kranjčarove loše strane (koje su i više nego dovoljno nabrajane u medjima da bi ih opet spominjao) pretpostavili spomenutim dobrim, i na kraju - zapravo sami smijenili Cicu. Ispravan potez? Pokazat će vrijeme. Ali tko god bio novi hrvatski izbornik - neće sam spasiti hrvatski nogomet.

Dobila Hrvatska organizaciju EP 2012. ili ne, kucnuo je čas da se stvari promijene. Reorganizacija mora krenuti s vrha, HNS mora postati ozbiljna institucija koja vodi računa o hrvatskom nogometu, a ne samo o hrvatskoj reprezentaciji. Klubovi također trebaju voditi brigu o našem nogometu posvećujući se i ulažući u rad s mladima, jer tako će najviše pomoći sebi. Treneri se moraju više truditi, ne dopuštati menadžerima da im kreiraju momčad, trebaju učiti od iskusnijih, dodatno se obrazovati. Igrači? Igrači moraju raditi, raditi, i kad misle da su dovoljno radili - još raditi.

I kad takva mašinerija proradi, onda za reprezentaciju neće biti zime. Do tada, bojim se da ćemo shvatiti kako plasman na SP uistinu jest uspjeh, pa ćemo kroz tu prizmu tretirati i one koji su uspjeh ostvarili, a što ovom prigodom nismo učinili...