Realnost - još jednom

Razočaranje? Ne, Dinamov poraz od Arsenala definitivno nije razočaranje. Dinamo, istina, želi biti 'europski', ali se vjerojatno ni oni najoptimističniji ljubitelji Modrih ne nadaju ulasku u europski vrh. Arsenal tamo pripada, dokazao je to prošle sezone, a zorno pokazao i u Maksimiru. Teško je procijeniti s koliko snage su Topnici razbili Dinamove iluzije pobjedom od 3:0, ali definitivno im se mora priznati da su svu eventualnu bahatost uoči utakmice opravdali uvjerljivom izvedbom.

Foto: Davor Sajko

Dinamo je razinu Lige prvaka imao samo na tribinama, ne i na terenu. BBB su bili sjajni, nikad bolji. Maksimir je gorio sat vremena prije početka, koreografija je bila prekrasna, navijanje uzorno, gotovo bez i najmanjeg incidenta. I još je tu nezaboravnih 20-ak minuta gromoglasnog navijanja nakon završetka utakmice. Na terenu, nažalost, nije išlo kako su tribine željele, a razlog je jedan i samo jedan - kvaliteta.

Ekranas i Arsenal pokazali su otprilike gdje je Dinamo na euro-nogometnoj karti. Modri su dosta iznad litavskih prvaka, dakle daleko od najnižih grana. No, i europski vrh miljama je daleko, a gdje točno u toj sredini stoji Dinamo pokazat će Kup UEFA i, ako bude sreće, ligaški dio tog natjecanja.

Navijači moraju o nečemu sanjati, novinari moraju o nečemu pisati, to je jasno, pa se u tom kontekstu može shvatiti dio priča uoči dvoboja s Arsenalom. No, kao i tijekom SP-a, opet se pretjeralo, kako u pronalaženju mana protivnika, tako i glorificirajući vrline našeg predstavnika. Kako si ozbiljan pratitelj nogometa može dopustiti pisanje o slabostima Arsenalove obrane koje Dinamo treba iskoristiti? Samo nekoliko mjeseci nakon što je Arsenal srušio rekord po broju minuta bez primljenog pogotka, nakon što je razoružao napade Juventusa i Reala! Možda je tu nedostajao Senderos, ali Arsenalova obrana su i Toure, i Eboue, ali i ostatak momčadi - Gilberto, Fabregas... svi Wengerovi igrači itekako sudjeluju u obrani.

Od Arsenala će gubiti i puno jače momčadi od Dinama, Wengerova momčad svake godine izgleda sve bolje bez obzira na odlaske nekih igrača svakog ljeta. Francuz je sagradio ekipu po svom ukusu, Arsenal igra brzo, s puno kratkih pasova lomi protivnika i onda zadaje konačni udarac. Iz aviona je vidljiva školovanost svakog igrača, savršena tehnika primanja lopte, dobar pregled igre, odlična tehnika dodavanja. K tome, svi su fizički sjajni, brzi, čvrsti, izdržljivi - sve ono što je uvjet bez kojega se ne može u današnjem nogometu.

Foto: Davor Sajko

Od početka utakmice Arsenal je sakrio loptu, Dinamo je igrao na jedini mogući način - maksimalno disciplinirano, vrlo defanzivno, s kontrom kao jedinim mogućim oružjem u napadu. U prvom dijelu ta taktika je prošla, Arsenal nije imao završnicu, a da je bilo malo sreće - neka kontra mogla je uroditi plodom. No, čak i da je, stvari se ne bi bitno promijenile. Arsenal je nastavio s istom igrom i u drugom dijelu, lomio je i lomio, te konačno - slomio. A kada je Dinamov bunker probijen, procurilo je na sve strane, tek tada se vidjelo kako bi teško Modri nastradali da su krenuli ofenzivnije od početka.

Usporedbe Dinama i Arsenala zapravo su besmislene; ne postoji segment kluba (ako se ne računaju navijači) u kojem Topnici nisu 100 milja ispred Dinama - financijski, organizacijski, igrački, kako god. Zbog toga, Arsenal zapravo i nije dao konačan odgovor na pitanje - koliko je Dinamo jak? Taj odgovor ponudit će Kup UEFA i eventualna Liga, gdje će Dinamo igrati s klubovima približno jednake snage. I kroz to natjecanje zagrebački klub mogao bi ostvariti jedan od snova koji dijele Mamić, Barišić, igrači i svi navijači - prezimiti u Europi.

A onaj drugi san, Liga prvaka, teško će biti dosanjan uskoro. Hrvatski nogomet je u krizi koja je tek počela, iako bih volio biti u krivu. Nerad u Savezu (glede brige oko domaćeg nogometa) i posebice u klubovima već je došao na naplatu kroz ispadanja od europskih "liliputanaca", a uskoro će se osjetiti i u reprezentaciji.

Foto: Davor Sajko

Dok u svojoj školi ne odgoji nekoliko izvanrednih igrača, Dinamo (a i bilo koji HR klub) teško će dogurati do Lige prvaka, osim uz dosta sreće sa ždrijebom. A u školi se ne radi dobro; da se radi, Hrvoje Čale ne bi dva puta zaredom pogrešno primio laganu loptu. Kod Arsenala takvih pogrešaka jednostavno nema. Nije Čale krivac, Čale je samo primjer, rezultat (ne)rada. Boljeg od Čalea nema, a jasno je da se protiv vrhunskih igrača on ne može nositi.

Mamić je sagradio momčad koja je za hrvatske prilike zaista presnažna, a te uvjerljive igre utjecale su na svijest javnosti koja je polako, ali sigurno uvjeravana da je ovaj Dinamo - europski jak. No, on to nije. Nisam general poslije bitke, napisao sam to prije devet mjeseci (OVDJE), u međuvremenu se malo toga promijenilo.

Današnji Dinamo ipak je dosta slabiji od onog s kraja devedesetih. Primjera za usporedbu je bezbroj, evo samo nekih:
1. Butina i Vasilj bili su pričuvni vratari, što zapravo znači da Ivan Turina ne bi bio ni treći vratar.
2. Mario Bazina bio je daleko od prvog sastava, danas je ponajbolji igrač austrijske lige i igrač koji bi jamačno imao mjesto u prvoj momčadi.
3. Od današnje Dinamove momčadi, u onoj iz 1998./1999. svoje mjesto u prvom sastavu mogli bi naći samo Eduardo, Modrić i Etto, i to samo - možda.

Foto: Davor Sajko

Jučer je samo jedan igrač Dinama bio na razini protivnika - Luka Modrić. On je ujedno i najveći dobitak jučerašnjeg ogleda, mladi playmaker odigrao je vjerojatno utakmicu života, pokazao na najbolji način sve svoje vrline - okretnost, rastrčanost, dobar pregled igre, kvalitetno dodavanje, probojnost te si vjerojatno osigurao mjesto u početnoj postavi hrvatske reprezentacije.

I sad ćemo opet upasti u zamku s početka teksta - pretjerivanje, izostanak realnosti. Modrić će biti novo hrvatsko čudo, igrač za najveće klubove i slično, iako treba objektivno reći da je jedan Fabregas, koji je dvije godine mlađi od Modrića, još bolji igrač. Što ne znači da jednog dana Modrić neće biti bolji, ali bi ipak trebalo prihvatiti da najbolji Dinamov igrač u Arsenalu ne bi igrao.

Optimizam je sjajan, ali je za boljitak nogometa puno bolje kada je garniran uz malo realnosti. Ne treba Kužeu isijavanje nezadovoljstva što je Bilić pozvao "samo" trojicu plavih u reprezentaciju, kada čak i jedan od te trojice (Čale) zapravo ne bi trebao imati mjesto u A selekciji.

Nerealnost svih nas ponajviše je uzrokovana slabom kvalitetom HNL-a koje nismo svjesni, iako nam rezultati jasno pokazuju gdje se nalazi HNL. Kada u takvoj ligi Ćorluka izgleda neprelazno, čini nam se da to može i na europskoj sceni, iako - ne može. Isto vrijedi za sve, baš sve igrače Dinama, a, naravno, za zaključak da im je lakše igrati u HNL-u nego u Europi nije baš potrebno znanje nuklearne fizike.

Ali kad je već to lagano zaključiti, zašto se svi zavaravamo? Čemu priče, "izbacit ćemo Arsenal", kada realna podloga za to ne postoji. Treba se okrenuti radu, radu i radu. U klubovima, u Savezu, svi igrači i svi treneri - svi trebaju više raditi. Medijima, pak, cilj ne bi trebalo biti napumpavanje lažnih veličina i šikaniranje onih koji šute i rade. Treba ukazati na pogrešno, pohvaliti ispravno. I u svemu tome biti realan.