Červar se mora odlučiti

Kao i njegovi Pakleni, Červar je od javnosti nepoznatog tipa u deset portugalskih dana stigao do statusa nacionalnog junaka. Njegovi govori puni nacionalnog naboja, u početku simpatični, kasnije većini pretjerani, gurnuli su ga u politiku, pa je tako krajem 2003. dospio u Sabor kao predstavnik vladajućeg HDZ-a.

Nakon zlatne medalje u Ateni te srebrne u Tunisu, Červar si je osigurao mjesto u galeriji najvećih hrvatskih trenera, i to mu nitko ne može osporiti bez obzira na sve kasnije (ne)uspjehe.

Ima onih koji su dojma, možda i s pravom, da je ovakva generacija, predvođena po bilo čijem kriteriju najboljim svjetskim rukometašem, trebala ostvariti i više, osvojiti više medalja i naslijediti velike generacije Rusa i Šveđana koji su se praktički sa svakog velikog natjecanja vraćali s medaljama. Budimo realni, njemačka reprezentacija osvojila je u istom razdoblju Europsko (2004.) i Svjetsko prvenstvo (2007.), te olimpijsko i svjetsko srebro, premda je teško reći da je Brandt na raspolaganju imao bolje igrače od Červara.

No, čak i oni koji tako misle - da su Balić i društvo mogli i trebali osvojiti više - moraju priznati da bi bilo zlobno, neutemeljeno i bezobrazno dovoditi u pitanje stručnost olimpijskog i svjetskog pobjednika, neovisno o tomu kakvu je momčad imao na raspolaganju. I to Červaru, vjerujem, nitko ne dovodi u pitanje, premda on svugdje vidi "neprijatelje" koji ne cijene njegov rad.

Pa usprkos toj činjenici, da mu se stručnost ne može osporiti, puno je otvorenih tema - da li su slučajno rezultati, ali i igra reprezentacije pali nakon odlaska Irfana Smajlagića iz stručnog stožera? Da li je slučajno Hrvatska najlošiju utakmicu u Njemačkoj odigrala kad je to bilo najvažnije? Da li je slučajno da mi Dance pobjeđujemo kad to nije previše bitno, a oni nas kad je - bitno? Da li je slučajno da Hrvatska od Tunisa 2005. nema medalju s velikih natjecanja?

Nabrajati polufinala kao ogromne uspjehe možda lijepo zvuči, baš kao i ona floskula "danas svatko igra rukomet". To ipak ne stoji, rukomet je i dalje sport koji se vrhunski igra u nekolicini zemalja, manjem krugu nego u košarci, da ne govorimo o nogometu. Pa iako su i polufinala veliki uspjeh, u odnosu na godine kada smo na rukometnoj karti pali prilično nisko, Červar mora biti svjestan da je doći do polufinala rukometnog EP-a ipak prilično lakše nego učiniti isto na nogometnoj smotri.

Sjetimo se recimo briljantnih Šveđana, koji su od 1986. do 2002. igrali 16 uzastopnih polufinala (!). Koji su od 1990. do 2002. tek jednom, u Španjolskoj na EP-u 1996., ostali bez medalje (!). U istom razdoblju osvojili su 13 medalja (šest zlatnih), a izmaklo im je tek ono olimpijsko. Zašto se bojati usporedbe s najboljima svih vremena? Već sada znamo da je Ivano Balić najbolji rukometaš na svijetu, ali mnogi će reći i - svih vremena. Ako konstatiramo da je takav igrač pored sebe imao (i još uvijek ima) ponajbolje desno krilo svijeta, vrhunske vanjske i pivote iz vodećih europskih klubova, zar se nemamo pravo pitati - nisu li Pakleni donekle mogli ugroziti Wislandera i Olssona?

No, prerano je, i to puno prerano, postavljati ovu generaciju u neki povijesni kontekst, jer, nadamo se i vjerujemo, silni su još uspjesi pred Balićem i društvom. Kao što je još prerano ocijenjivati Červarovu ulogu u hrvatskom rukometu.

No nije prerano upitati se - može li Červar raditi dva iznimno ozbiljna posla odjednom? Biti saborski zastupnik ne da nije mala odgovornost, već bi trebala biti - ogromna. I ako Červar svoje ambicije želi ostvarivati u politici, nema problema.

Problem je, međutim, ako zbog njegovih političkih obveza pati RK Zagreb, ali i hrvatska reprezentacija. A dojam je da - pate.

Červar je u Zagreb doveden kao "spasitelj" nakon slabih rezultata Zagrebaša na pripremama pod vodstvom Nenada Kljaića. Červar je, međutim, za sada sve samo ne spasitelj, skupocjeno složena momčad visi o niti u Ligi prvaka nakon što u tri kola nije uspjela nikoga pobijediti. Koliku odgovornost zapravo Červar snosi ako znamo da je tek poneki trening on vodio zbog svojih obveza, pa momčad i na treninzima i često na utakmicama vode pomoćnik Maglajlija i trener vratara Bašić?

Zapravo, snosi svu odgovornost! Jer znao je koliko će moći dati. Kao i čelnici kluba. Červar je, naime, već pri dolasku najavio kako će zbog izborne kampanje biti prilično odsutan u ovom periodu, a, ako u klubu toga nisu bili svjesni, "ovaj period" je ujedno i ključni dio sezone za RK Croatia Osiguranje. Ako kad tražite primjer gdje se potpuno neozbiljno pristupa ozbiljnom projektu za kojeg su novac dali i ozbiljne firme, ali i građani grada Zagreba, evo primjera par excellence. "Potrošit ćemo novac na izgradnju super momčad i onda dovesti trofejnog trenera koji više od pola vremena neće ni biti s momčadi u najvažnijem dijelu sezone". Logično, kao i obično.

Červar je u jednom od obraćanja javnosti najavio kako će se nakon ovih izbora posvetiti u potpunosti rukometu, ali činjenica da je upravo on prvi na HDZ-ovoj listi za VIII izbornu jedinicu govori da o političkom uzmicanju nema ni govora. Červara, očito, politika i dalje privlači, a u takvoj situaciji pati RK Zagreb, ali će patiti i hrvatska reprezentacija.

Od izbornika svjetske rukometne sile očekuje se da vrijeme provodi planirajući pripreme, obilazeći reprezentativce, prateći utakmice potencijalnih kandidata. Červar, međutim, ne prati čak ni utakmice svog kluba, a kamoli potencijalnih kandidata, pa se s pravom čovjek zapita - koliko onda dobro može obaviti svoj posao? Kakvu to, uostalom, poruku šalje igračima? "Vi morate biti sto posto u rukometu, sto posto glavom u reprezentaciji, sto posto fokusirani na natjecanje, ali vaš izbornik - on može i razmišljati o problemima Istarske županije".

Voljeli bismo vjerovati da je Červar tako sposoban da i jedan i drugi posao može raditi vrhunski, no kako sumnjamo da ima klona - to je zaista teško, zapravo nemoguće. I ne odluči li se uskoro ima li veću strast prema politici ili rukometu, Červaru bi se moglo dogoditi da zareda s neuspjesima na oba područja...