Packe

Tisuću na milijun

Tomislav Pacak • četvrtak, 29.11.2007.

Kup UEFA, Euroliga, rukometna Liga prvaka, Luka Modrić, Mirza Džomba, Kiro Lazarov, Teo Đogaš, Larry Ayuso... Zagrebu ovog trenutka ne nedostaje ni uglednih natjecanja ni pravih sportskih zvijezda. Nedostaje, međutim, publika koje nema ni na Maksimiru, ni u Ledenoj ni u Draženovom domu. Zašto? Je li u pitanju razmaženost publike ili neki drugi faktori...

Zbog čega je zagrebačka publika tako nesklona vrhunskom sportu? Iako Zagreb nije dom LA Lakersa ili Manchester Uniteda, ne može se baš reći da nema pravih sportskih događaja. U svim najpopularnijim hrvatskim sportovima zagrebački klubovi igraju prilično važnu ulogu u Europi (osim u nogometu, ali i tamo je Dinamo još uvijek europski), a navijači to kao da ne prepoznaju.

Dinamo je, definitivno, daleko najveći ljubimac Zagreba, osjeća se to i na posjetama, no ni Modri nemaju broj gledatelja koji zaslužuju. Dok su Werder i Ajax popunili Maksimir do kraja, već je protiv Basela ostalo 6-7 tisuća praznih sjedalica, što će reći da čak ni ti toliko željeni europski ispiti ne garantiraju puni stadion ako protivniku nije ime Arsenal ili Werder.

O HNL-u bolje da i ne govorimo - ulaz na Maksimir ove je godine gotovo na svakoj domaćoj utakmici besplatan (što baš i nije ugodna spoznaja onima koji su kupili godišnje karte), ali hrvatskog prvaka, momčad koja nedodirljivo već dvije i pol sezone gura kroz domaće prvenstvo, koja igra najbolji nogomet i koja u svojim redovima ima najveću zvijezdu hrvatskog nogometa, Luku Modrića, dolazi pogledati tek 5-6 tisuća gledatelja, i to - ako je vrijeme OK. Za grad od skoro milijun stanovnika to je jednostavno premalo, bez obzira na sve potencijalne razloge koji se iza takvih brojki kriju.

Desetak tramvajskih stanica dalje, još jednu uspješnu euroligašku sezonu odrađuje nekada ponos grada, Cibona. Momčad kojoj se domaći porazi u Europi (!) u proteklih nekoliko godina mogu izbrojati na prste jedne ruke došlo je, primjerice, protiv Le Mansa pogledati najviše 2.000 gledatelja, pa je u prilično kazališnoj atmosferi Cibona razvalila Le Mans s 20 razlike. Cibona je i ove sezone konkurentna, čak i talentiranija nego prošlih godina, doma je uvijek priličan "zicer", a k tome, Vrankovićeva momčad igra atraktivnije nego je to bio slučaj u Anzulovićevo vrijeme. Od majstora Ayusa preko iskusnog Mulaomerovića do mladog Lukše Andrića, Cibona zaista ima što ponuditi gledateljima, samo što njih - nema.

Par kilometara dalje, rukometni klub Zagreb sagradio je najbolju momčad posljednjih nekoliko godina, ali čak ni u te tri europske utakmice atmosfera u Ledenoj nije bila kao nekad, premda se, istina, na Ademaru skupilo sedam tisuća gledatelja. Ipak, nije li žalosno da svjetske i olimpijske pobjednike poput Mirze Džombe i Vlade Šole, ili najtalentiranijeg rukometaša svijeta, Domagoja Duvnjaka, na utakmicama domaće lige gleda uglavnom najbliža rodbina?

Mladost je također moćna, ali i također slabo gledana, bolje da dalje i ne idemo u hokej, odbojku i ostale sportove. Ni vrhunski teniski turnir, pa čak ni Davis Cup reprezentacija nisu garancija pune Ledene dvorane, pa se može konstatirati da je iznad očekivanja posjeta jedino na Snježnoj kraljici, uvelike zahvaljujući izvrsnom marketingu, odličnoj organizaciji, ali i uspjesima naših skijašica. Pitanje je hoće li i skijanje biti toliko posjećeno nakon povratka u realnost poslije odlaska Janice Kostelić.

Zašto je svemu tomu tako? Teško pitanje s dosta mogućih odgovora, premda jedan odskače od drugih. Klubovi bi, s jedne strane, sigurno mogli osmisliti više kvalitetnih marketinških akcija, ali to, jasno, u situaciji poprilične besparice, nije lagan posao, posebno ako se njime ne bave kreativni ljudi, što je kod nas najčešći slučaj.

O uvjetima na Maksimiru ne treba previše trošiti riječi, a tek je nešto bolja situacija (čitaj: postojanje krova nad glavom) u Draženovom domu i Ledenoj dvorani. Ne treba posebno ni isticati katastrofalno slabu ponudu jela i pića te drugih popratnih sadržaja na svim tim mjestima, kao da čelnici svih tih klubova nisu nikada bili na ozbiljnom stadionu ili u pravoj dvorani. Ako jesu, ne bi ih trebalo čuditi što će većina radije izabrati ugodnost i ponudu nekog Multiplexa nego odlazak u dvoranu u koju ne smiješ unijeti ništa, a kupiti, pak, možeš jedan do dva proizvoda. Ako slučajno imate potrebu za slatkim, na primjer, na Ciboni, ostaje vam jedino gledati Cibonete (a i to vrijedi samo ako imate manje od 15 godina), jer naći ćete tek one kokice ostale još iz doba čovjeka po kojem je dvorana nazvana te Coca-colu. Zar vam to nije dosta?

Možda bismo među razloge slabe posjete mogli dodati i cijene ulaznica, no budimo realni - teško da mogu biti niže nego što jesu. Dinamo je najčešće besplatan, a skuplje karte za europske nastupe ipak su opravdane željom kluba da na nekim utakmicama nešto i zaradi, zar ne? Za europsku Cibonu dovoljno je 30 kuna, skuplji nisu ni Zagreb ni Mladost. Pa ipak, borbu za karte gledamo tek kad dolazi Werder Dinamu, ili Barcelona Ciboni u odlučujućoj utakmici za četvrtfinale, ili Portland San Antonio Zagrebu, ili za finale Kutije šibica.

Najveći objektivni razlog slabih posjeta ipak su slabosti domaćih liga, od nogometne preko košarkaške do rukometne, no za grad od milijun stanovnika ipak je sve to premalo. Bez obzira na snagu Međimurja ili Moslavine, Dinamo, Cibona, Zagreb i ostali klubovi zaslužuju više.

Dolazimo na kraju do faktora u kojem se ipak krije najveći razlog slabe posjete - zagrebačka publika je, teško je reći zbog čega, prilično razmažena. "Neki tamo" Le Mans nije dovoljno dobar, tek Maccabi ili Barcelona garantiraju 5-6 tisuća ljudi u Draženovom domu. Ni neki tamo Basel nije dovoljno dobar, da ne govorimo o Varteksu ili Slavenu, tek Milan ili Ajax zadovoljavaju ukus. Čak ni hrvatska reprezentacija nije dovoljno dobra, osim ako igra s Engleskom. A čak ni najbolji protivnik nije dovoljno dobar, ako utakmica ne nosi veliku važnost. Ovo nije kritika navijača - da su hrvatski navijači sjajni, to i dalje stoji, kao i da su, primjerice BBB, redovito fenomenalni. Ne, kritika je na račun publike, svih koji su zaboravili gušt koji dolazi od postignutog gola, lijepog zakucavanja ili Džombinog suhog lista, i na kraju krajeva, od pobjeda Dinama, Cibone i Zagreba, istinskih simbola grada.

U mnogim europskim klubovima koji se diče velikom potporom navijača, protivnik nije bitan. Anfield i Old Trafford uvijek su puni, bez obzira stiže li Arsenal ili Reading. Primjera se može naći i u košarci i u rukometu diljem Europe. I da, Premiership i HNL nisu ista stvar, ali Zagreb nema drugog izbora. Uostalom, ponovit ćemo, ovog trenutka Zagreb ima tri euroligaša (Cibona, Mladost, RK Zagreb) koji, posebno kod kuće, mogu dobiti svakoga, i ima europski Dinamo kojeg se svake godine toliko priželjkuje.

Ima i stvarne zvijezde u svakom od tih sportova, zbog kojih se isplati doći na stadione/dvorane, Modrić, Ayuso, Džomba i ostali garantiraju vrhunske poteze. Bez obzira na sve, na uvjete, na slabu financijsku situaciju, na slab marketing, Dinamo, Cibona i ostali zaslužuju veću podršku s tribina, a bez obzira na slabosti rada klubova, najveću krivnju ipak snosi - zagrebačka publika...

Sviđa ti se članak? Podijeli ga!

  • Najnovije
  • Najčitanije

Sportnet Forum

Za komentiranje članaka morate biti prijavljeni kao član Sportnet Kluba. Prijavite se!