Packe

Neuspjeh koji to nije

Tomislav Pacak • petak, 21.12.2007.

Uobičajeno, ispunjavanje postavljenih ciljeva naziva se uspjehom. U Dinamovom slučaju, uobičajeno postaje neuobičajeno, pa na kraju još jedne europske avanture gotovo nitko nije zadovoljan. Premda je Dinamo ciljeve - ispunio. Dio razloga leži u činjenici da je ostao dojam da su Modri mogli više, ali dio jednostavno leži u tomu što mi - nikada nismo zadovoljni...

Izboriti Ligu Uefe... Zar to nije bio postavljeni cilj za ovu momčad Dinama? Da, priželjkivala se i Liga prvaka, no Liga Uefe je i od ljudi u klubu i od javnosti prezentirana kao - cilj. Zadatak ispunjen. Domaća liga? Dinamo je opet polomio protivnike i odmaknuo toliko da malo tko može zamisliti scenarij u kojem Dinamo nije ponovno prvak. Izbjegnute su i zamke u Kupu, ostvarena je jedna pobjeda koja je imala odjek u Europi (Ajax), značajno su podignute cijene igrača i pružen je ozbiljan otpor vodećim Bundesligašima (HSV, Werder). Sve to s vrlo mladom i za europske prilike - jeftinom momčadi.

Međutim, sada na kraju tog europskog puta koji je imao 12 stanica u zraku lebdi osjećaj nezadovoljstva. Zašto Dinamo nije napravio više? Zašto nije prezimio u Europi? Zašto nije imao sreće, zašto nije pobijedio "slabije" protivnike, zašto Mandžukić nije dodao i zašto je Ivanković napravio ovaj ili onaj potez.

Da, uistinu je nakon ove četiri utakmice dojam da je Dinamo u društvu Basela, Rennesa i Branna mogao proći dalje. Da se igrala četverokružna liga uvjereni smo da bi Dinamo bio među tri najbolja sastava, no - nije. Promašaji su bili kobni protiv Basela, pogreška Schildenfelda protiv Branna; u te dvije utakmice Dinamo je morao ostvariti bolji rezultat, ishodi protiv HSV-a i Rennesa ipak su - realni.

I zbog tog dojma možda i imamo pravo na žal, ali na nezadovoljstvo? To je upitno. Upitno je jednostavno iz razloga što je Dinamo europski cilj - ostvario. Nezadovoljstvo ne dolazi zbog neispunjavanja ciljeva, već nerealnih apetita.

Čak i da je Dinamo prošao, zadovoljstvo bi trajalo do onog kruga kada bi Dinamo ispao, osim kada bi nekim čudom Zagrepčani dogurali do polufinala. O "prezimljavanju" u Europi napisane su tolike bajke, stvorio se mit koji nema veze sa stvarnošću.

Što bi se zaista posebno dogodilo da je Dinamo prezimio? Bi li maksimirski stadion odjednom postao arhitektonsko remek-djelo, bi li trava bila zelenija? Bi li kupci odustali od Modrića, bi li Leo Messi poželio doći u Dinamo? Bi li, na kraju krajeva, Europa to uopće primijetila? Ne, promijenilo bi se ništa. Maksimir bi i dulje bio otužna građevina, gledatelja na utakmicama HNL-a ne bi bilo, Modrić bi svejedno otišao, Messi ne bi poželio doći. Vidjeli bi tek još jednu europsku utakmicu, još jednom bi napunili stadion i to bi bilo to. Zar je to zaista toliko kritično važno za klub? Zar je to takva razlika, još dvije utakmice, dakle ukupno 14, u odnosu na odigranih 12?

I što bi bilo onda, kada bi Dinamo s dva tijesna poraza ispao od, recimo, Evertona? Opet bi se seciralo suđenje, Ivankovićevi potezi, Mandžukićeva dodavanja ili Čaline reakcije u obrani. I gledali bi istu priču - Dinamo nije imao sreće, Dinamo je mogao proći, Dinamovo prokletstvo i dalje je tu. S tom razlikom da bi svi dodali - "ajde barem su ove godine prezimili". Kao da je to nekakva svemirska razlika? Recimo da je dvoboj s Rennesom odgođen za proljeće zbog lošeg vremena - bi li se to računalo kao prezimljavanje? Bi li onda svi bili zadovoljni Dinamovim uspjehom?

Osim "prezimljavanja", vrlo popularan mit je da bi Dinamo s trojcem reprezentativaca dogurao Bog zna koliko daleko - vjerojatno bi ušao u Ligu prvaka, a onda, tko bi mogao zaustaviti taj Dinamo s Ćorlukom i Eduardom? Vjerojatno su i u Manchester Unitedu zahvalni Mamiću što je prodao "Čarlija" i "Dudua" jer, inače, tko zna kako bi United prošao dalje.

Dinamo je s tom trojicom reprezentativaca lani ispao od Auxerrea, praktički bez ispaljenog metka. I to je neoboriva činjenica. Dinamo je, pak, bez Ćorluke i Eduarda slomio Ajax u Areni, pružio dobar otpor Werderu i HSV-u te je izborio Ligu Uefe. To nikako ne znači da je Mandžukić bolji od Eduarda ili Etto od Ćorluke, ali znači da je ovaj Dinamo - bolji od prošlogodišnjeg. I kako god okrenuli teze, primjerice da bi onda ovaj Dinamo bio još bolji da oni nisu prodani, ostaje činjenica da se jednom direktoru kluba i treneru teško može reći da loše rade svoj posao ako su momčad učinili boljom.

Prodaja igrača je realnost za svaki svjetski klub, a kako tek ne bi bila za, europski gledano, financijski slabašni Dinamo? Zamislite da se u Vinkovcima pobune kako Cibalia ne konkurira za naslov prvaka Hrvatske? Smijao bi im se ostatak zemlje. Baš kao što Europi smiješno izgledaju naša očekivanja da Dinamo bude pobjednik Kupa Uefa. To jest, smiješno bi joj izgledalo kada bi je bilo briga za Dinamo.

A što drugo očekujemo ako ne naslov pobjednika Kupa Uefa? Rekli smo da je i Liga Uefe uspjeh, sada ispada da nije. Po toj logici, sada je prezimljavanje uspjeh, no budimo realni, prvi tijesan poraz na proljeće opet bi bio - neuspjeh. Neuspjeh koji to nije. Baš kao što nije ni ovo ispadanje iz Lige Uefe.

Dinamo će u iduću europsku avanturu bez Luke Modrića, objektivno daleko najkvalitetnijeg igrača. Mogu li Ivanković i Mamić taj Dinamo iduće godine svejedno učiniti boljim nego je sada? Ako uspiju, bit će to uspjeh, baš kao što je i uspjeh što je ovaj Dinamo bolji od prošlosezonskog. Sve ostalo tek je zamagljivanje te kristalno jasne činjenice.

Sviđa ti se članak? Podijeli ga!

  • Najnovije
  • Najčitanije

Sportnet Forum

Za komentiranje članaka morate biti prijavljeni kao član Sportnet Kluba. Prijavite se!