Červar vodi krivu bitku

Hrvatska igrom nije oduševila na ovom Prvenstvu, no što su nam vrijedili hvalospjevi u Njemačkog kada je rezultat bio razočaranje. U Norveškoj je već nadmašeno to peto mjesto, a jedna pobjeda u iduća dva nastupa donijela bi i medalju što bi svakako bio uspjeh. Budimo iskreni, samo polufinale, bez konačne nagrade, ne bi bio neuspjeh, ali ne bi nikoga ni oduševio. Igrači će reći - i ovo je uspjeh, ne treba nam pritisak, no oni će prvi biti nezadovoljni vrate li se doma praznih ruku.

Uoči dvoboja s Norveškom iz našeg su stožera, ali i iz kabina HTV-a, dolazile poruke kako su jedine opasnosti suci i norveška gruba igra. Međutim, niti su Norvežani bili grublji no što je to uobičajeno u rukometu (dapače, Hrvatska je opravdano imala više minuta isključenja), niti su imali sudački vjetar u leđa. To jasno otkriva i detaljno pregledavanje snimke - od 10 dvojbenih odluka, njih sedam otišlo je na stranu Hrvatske, a kao jedinu veću pogrešku možemo izdvojiti udaranje Metličića kada je suđen prekršaj u napadu. No, obzirom na priče i pričice, a na kraju krajeva i obzirom da Norvežani zaista i jesu domaćini, suci su bili izvrsni, pa izbornikova kritika sudačkog para nema podlogu u faktima.

Puno je zanimljivija, međutim, od kritike sucima bila ona sportskim novinarima, točnije, jedinom sportskom dnevnom listu čijim pisanjem Červar nikako nije bio zadovoljan, pa su pale i optužbe za "tekstove po narudžbi". Ne ulazeći u to jesu li u SN tekstovi bili naručeni ili ne (iako je ružno bez argumenata napadati nagrađivanog i cijenjenog novinara), Červaru očito jedna stvar nije jasna - mogu mu zamjerke pronaći i objektivni promatrači, a ne samo ljudi s "lošim namjerama". Jer Červar time radi upravo ono zbog čega se žali, s razlikom da on to radi - bez argumenata.

Rezultat je za trenere uvijek bio zakon, premda postoji niz primjera gdje čak ni briljantan rezultat (recimo Capello u Realu) nije garancija sigurnosti. No, trebao bi biti, od trenera se ipak na prvom mjestu očekuju rezultati, pa čak i ako igra, atmosfera, odnos s novinarima ili nešto peto nije na očekivanoj visini.

Pitanja, pitanja, pitanja...

U slučaju Line Červara postavljaju se stoga dva pitanja. Prvo - ima li on rezultat? I drugo, da li dobar rezultat ujedno donosi i stakleno zvono, da li se u slučaju dobrog rezultata ne smije ništa kritizirati, dovesti u pitanje? Zar je zaista sada sve tako savršeno da se ne smiju postavljati pitanja? Pa počnimo prvo s s pitanjima...

Na primjer, zašto je protiv Norveške započeo Somić, kada je Alilović do sada vrlo jasno pokazao da je prvi golman ove reprezentacije (a početak utakmice označen je kao vrlo bitan)? Ovdje nije ni bitno da li je bolje branio Somić ili Alilović (a odgovor je jasan), već logika iza tog poteza?

Zašto smo baš danas "otkrili" da znamo igrati i 5+1? Zašto sedmerce još uvijek izvodi mladi Duvnjak kad mu već šest utakmica ne ide? Kojom logikom se rotiraju Horvat, ponajbolji igrač prvog kruga, i Čupić? Zbog čega konstantno na jednom krilu nemamo 'duplića' (u prvom krugu na tribinama je sjedio Vukić, onda malo Čupić, pa opet Vukić), pa s toga nismo pokriveni u slučaju ozljede... Dok smo paralelno u momčadi imali pet (!) igrača (Balić, Duvnjak, J. Valčić, Špoljarić, Vuković) koji mogu igrati tu poziciju, a koja je ionako rezervirana za Balića dok god može hodati na dvije noge?

Zašto primamo golove s igračem manje? Zašto nam treba cijelo poluvrijeme da se adaptiramo na neke igrače, pa se tako primjerice Hegen napucavao u prvom dijelu susreta s Norveškom? Zašto se u ključnoj utakmici dogodi nedisciplina pa tako dva puta igramo gotovo dvije minute s dva igrača više? Zašto se (nekim) igračima ne toleriraju pogreške, pa tako nakon jedne ili dvije sjede na klupi do kraja utakmice (Kaleb) dok za druge isto pravilo ne vrijedi?

Zašto Balić nakon time-outa u zadnjoj minuti odmah puca, nakon jasne upute da igramo strpljivo i polako - je li tu onda gazda trener ili Ivano? Bez obzira što i na ovom prvenstvu dokazuje da je najbolji igrač svijeta, odgovor na prethodno pitanje ne može biti u korist igrača.

I pitanje koje vjerojatno muči najviše navijača - zašto naša igra izgleda tako ovisna o Baliću? Da, najbolji je igrač svijeta i to moramo koristiti, no to ne znači da baš napad mora biti toliko transparentan. Možda se i varamo, potvrdu ili demanti te teze dat će Francuzi koji su pokazali da znaju kako zaustaviti Balića, a na Paklenima je da pokažu jesu li u godinu dana na to našli odgovor.

Ako i samo dio javnosti zanimaju odgovori na ova pitanja, na novinarima je da ih postave. Lino Červar bi morao znati da je bilo trenera i s većim rezultatima koje su nekad dočekala - pitanja. Izgubi li protiv Austrije, Bilića će dočekati pitanja. Razočara li Hrvatska na OI, i Rudića će čekati upitnici. To je jednostavno tako, medalje garantiraju besmrtnost u sportskim almanasima, ali ne i na klupi. Ne onog trenutka kad dođu porazi.

Odgovor na drugo pitanje (smije li se kritizirati trofejni trener) ipak je - da. S argumentima, bez zlih namjera, bez skrivenih agendi i bez "narudžbi". A prvo pitanje - ima li Červar rezultat - donosi naizgled lagan odgovor, no dobro može argumentirati i strana koja je contra aktualnog izbornika. Tema je to, međutim, za poseban tekst.

Šteta je što su Červaru nakon pobjede prvo na umu bili novinari, kao da mu je uspjeh najdraži baš zbog njih (dakle zbog njegovog ega), a ne zbog igrača ili, kako izbornik to voli reći, hrvatske nacije. Červar je, eto, našao potrebnim kritizirati novinare, zbog čega mu je onda toliko žao što su neki od njih - kritizirali njega.

Červar će najviše "reći" medaljom, verbalnu bitku s novinarima ionako nitko nije dobio. Izbornik se, međutim, gadno vara misli li da novinari priželjkuju neuspjeh - ne, od sveg srca želimo još dvije pobjede omiljenoj hrvatskoj momčadi i njenom trofejnom izborniku! I nitko sretniji od nas da za tri dana pišemo ode o Ivanu, Peri, Lacu i ostalima, pa tako i Magu di Umagu, uz lagano posipanje pepelom...